Nakon što smo 1970. godine iz Splita preselile u Zagreb, mama se odmah prijavila na burzu i počela tražiti posao. Već poslije nekoliko dana poslali su je u tvornicu Rade Končar, ali se nije snašla u gradskom saobraćaju pa je zakasnila na razgovor. Kad su je, kratko nakon toga, uputili u Nikolu Teslu, nije htjela riskirati. Dan ranije sjela je na tramvaj i odvezla se na Trešnjevku do tvorničke porte, da vidi kamo to točno sljedeće jutro treba doći, i izmjeri vrijeme koje joj je za to potrebno. Posao je dobila, i s grupom žena upućena je u elektro pogon tvornice na mjesec dana obučavanja.

Nije bilo jednostavno savladati ono što se tražilo, jer su u Tesli proizvodili telefonske centrale, hotelske centrale i ispitne stolove. Na velikim pločama pričvršćenim na metalne nosače trebalo je lemljenjem spajati žice, prateći komplicirane šeme koje su služile kao podlošci. Alat su bila precizna kliješta, cvikcange kojima se žica sjekla, i špicange s finim šiljastim vrhom kojim su se pridržavali dijelovi i žice koje je trebalo spojiti. Svaka je žena imala malu lemilicu, žice raznih boja označene brojevima i šiframa i drvenu kutiju za čuvanje pribora.

Jutarnja tvornička smjena u Tesli, kao i u drugim tvornicama onog vremena, započinjala je u šest ujutro i završavala u dva sata poslijepodne. Pošto se Tesla nalazila na drugom kraju grada od onog u kojem smo stanovale, mama je da bi stigla na posao, svakog jutra ustajala u pola pet. Desetak minuta prije šest, u svom je pogonu, baš kao i ostale žene, na malom kuhalu na špirit kuhala kavu da bi se sasvim razbudila prije nego što započne s poslom. Početak radnog dana označila je tvornička sirena i nakon tog signala, sve se u hali utišalo a žene u plavim radničkim kutama, s borosanama na nogama, udubile su se svaka u svoju šemu. Mama je uvijek govorila da ima “gospodski posao”, jer se radilo sjedeći, u čistom, suhom i toplom. Postojale su zadane norme, i da bi se ispunile trebalo je biti brz, no ona je imala hitru i preciznu ruku i radila je s lakoćom i uživanjem.

Voljela je i posao i tvornicu, i kad bi o njoj govorila, uvijek bi rekla “moja draga Tesla”. Pogon je bio “ženski”, jer je u njemu bilo zaposleno više od sto pedeset žena i prijateljstva su se sklapala prema sličnostima i sklonostima. One koje su bile u dobrim odnosima za vrijeme gableca dijelile su stol u restoranu, a ako bi neka otišla sjesti na drugo mjesto, to je bio znak da je prijateljstvo narušeno. Žene su razmjenjivale recepte za zimnicu, mustre za ručni rad, a ponedjeljkom bi na posao donosile kolače preostale od nedjelje. Svaka je znala sve o obitelji svoje radne kolegice: kako i gdje žive, čime joj se bavi suprug, kakva su joj djeca u školi i ima li zločestu svekrvu. Kad sam na ljetnim praznicima, prije nego što ću krenuti u sedmi razred, naslikala svoj prvi zidni tanjur, mama ga je odnijela u pogon da se pohvali, a radne kolegice bile su oduševljene. Nitko tada nije mogao sanjati da će se ono što je bezazleno započelo, pretvoriti u pravi mali obrt koji će svakog mjeseca donositi u kuću još jednu plaću. Punih šest godina oslikavala sam zidne tanjure koje su žene iz maminog pogona kupovale da njima ukrase svoje kuhinje, ili da ih daruju, a liste narudžbi bile su duge i cijelu sam godinu imala posla. Dva mjeseca prije Osmog marta i Božića nisam imala ni minute slobodnog vremena, i pošto se nismo mogle odreći dodatnog prihoda, nije preostalo drugo nego razviti sposobnost da učim paralelno sa slikanjem.

Svake godine na Dan dječje radosti, u Tesli je za djecu zaposlenih organizirana priredba koju sam uvijek čekala s nestrpljenjem jer bi se na njoj pojavio Djed Mraz. Svako dijete, i radničko i činovničko i direktorsko, dobilo je dar i bilo počašćeno sokom i kolačem. U šarenim vrećicama dječake je čekala lopta, neka društvena igra i slatkiši, a djevojčice su dobile isto, samo je lopta zamijenjena lutkom.

Tvornički sindikat organizirao je nabavu zimnice i ljetovanja. Za Dan republike i za Prvi maj moglo se poći na izlet, u lijepe hotele u Poreču, Zadru i Trogiru, vrlo povoljno, s mogućnosti plaćanja u nekoliko rata. Prijevoz je organiziran jednako kao i za ljetovanja, a autobusi su polazili s velikog Teslinog parkirališta. Postojala je i mogućnost preventivno aktivnog odmora (zvanog kraticom PAO) u Baškoj Vodi ili Daruvarskim toplicama, koji je, u trajanju od osam dana, bio potpuno besplatan. Uključivao je kompletan liječnički pregled, hidroterapije, organiziranu tjelovježbu, sportska natjecanja, izlet i druženje, pri čemu nisu postojala ograničenja, mogao je ići svatko i, ako želi, sobom povesti i djecu.

U tvorničkom krugu postojala je ordinacija liječnika opće prakse, ordinacija ginekologa i stomatološka ordinacija. Mama je uvijek radila prvu smjenu, a utorak je bio dan kad se radilo produženo, do četiri poslijepodne, čime se “odrađivala” subota, tako da je svaka bila neradna. U osamdesetima, redovito bi tako odradili i blagdan Svih svetih, pa je za teslaše i taj dan bio slobodan.

U Tesli se jako polagalo na kulturu, u krugu tvornice u poslijepodnevnim su satima bile aktivne likovna i literarna sekcija s pripadajućim radionicama, a nekoliko puta godišnje izlazio je i tvornički list. Likovnjake je vodila akademska slikarica Maja Mubrin, i svatko tko je volio crtati, mogao je besplatno sudjelovati. Odmah pored radničkog restorana, u kojem se svakodnevno biralo između dva menija, uređen je lijep galerijski prostor, u kojem su redovito, u neprekinutom nizu, priređivane izložbe, pa sam tako i ja ondje izložila akvarele vrativši kući samo nekoliko radova, dok se sve ostalo prodalo. Izlagali su najbolji amateri iz tvorničke likovne sekcije ali i priznati umjetnici, slikari i ilustratori, pa se i Željko Malnar u Tesli predstavio fotografijama s putovanja po egzotičnim otocima i Indiji.

U velikoj dvorani koja se nalazila u upravnoj zgradi, i koristila za sastanke i predavanja, često su gostovali glumci i pjevači. Mladen Budiščak s predstavom Kužiš, stari moj, Zijah Sokolović s Glumac je glumac je glumac, Enes Kišević sa svojim recitalima, Mile Rupčić s Pit, i to je Amerika, vodio je i dio seminara za animatore kulture. Ti su seminari organizirani tako da su predavači dolazili s Filozofskog fakulteta (prof. Greta Ledenko), s Muzičke akademije (prof. Nenad Turkalj), a glumci s Akademije dramskih umjetnosti predavali su osnove javnog nastupa. Gostovanja umjetnika i zabavljača bila su kontinuirana i rado su se odazivali svi, od Kiće Slabinca do Drage Mlinarca.

Veoma su žive bile i sportske aktivnosti, a naročito je popularan bio nogomet. Nogometne ekipe, kojih je svojevremeno bilo desetak, nadmetale su se s ekipama iz drugih poduzeća, a uz radnike igrali su i poslovođe i direktori. Tesla se mogla pohvaliti dobrim direktorima, a posebno omiljen bio je Marijan Crnjak, lijep čovjek i fin gospodin, koji je svako jutro na posao dolazio pješice s Knežije, i pred pekarom Musija, na Končarevoj, uredno sa svima drugima stajao u redu za pecivo. Dugo se po pogonu prepričavalo kako su na jednoj fešti neki bezveznjaci namjestili da direktor dobije glavni zgoditak na tomboli, no on ga je kavalirski prepustio gospođi s kojom je plesao, čistačici Katici.

Kao i u ostalim velikim poduzećima onog vremena, i u Tesli su dijelili stanove. Izlazila je tročlana komisija da pregleda stambeni prostor i procijeni uvjete u kojima netko živi, nakon čega je slijedilo bodovanje. Mama, kao samohrani roditelj i žena bez ičije zaštite i bez partijske knjižice, na stan je čekala četrnaest godina, no naposljetku smo dobile lijepu i suhu prostoriju od dvadeset i pet kvadrata, a najljepše od svega bilo je to što se nalazila u neposrednoj blizini tvornice. Gotovo je bilo s ranim ustajanjem, mama više nije trebalo navijati vekericu na pola pet, trčati na tramvaj i strahovati hoće li stići na vrijeme, sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, popriječiti mali park i veliku livadu, i već se našla u tvorničkom krugu.

Tesla je bila zatvoreni svijet u malom, u kojem je sve dobro organizirano, funkcioniralo besprijekorno. Plaća nikad nije kasnila ni dan, a kad neko drugo poduzeće nije imalo dovoljno novca (tekstilne tvornice ili ZET), razni bi komiteti pritisnuli upravu za posudbu. U kolektivu koji je, uza sve to, svoje članove prilikom odlaska u mirovinu ispraćao malom svečanošću i prikladnim darom, jasno je da su zaposlenici osjećali sigurnost i pripadnost. I jasno je zbog čega bi mama, govoreći o svojoj tvornici, uvijek rekla “moja draga Tesla”. Moglo bi se reći da ju je onog ranoproljetnog dana 1970. godine, kad su je s burze poslali u tvornicu na Trešnjevci poslužila velika sreća. Iako su mnoga velika i mala poduzeća onog vremena funkcionirala na sličan način, nisu se sva odlikovala pogodnostima kakve je nudila Tesla, no zajedničko im je bilo što su sva predstavljala utočišta za ljude koji su bez nekih posebnih znanja, vještina i obrazovanja, prošavši tvorničku obuku naučili svatko svoj dio posla i postavši članovi kolektiva, djelovali poput usklađenih dijelova golemog mehanizma koji radi glatko i bez zastoja.

Sedamdesetih i osamdesetih, Zagreb je u rano jutro, između pola pet i šest, bio živ i užurban grad. Palila su se svjetla u prozorima predgrađa, ljudi su se spremali na posao, tiho izlazeći iz malih kuća u Dubravi, Trnju, Črnomercu, Žitnjaku, Trešnjevci. Škripale bi dvorišne ograde, tu i tamo začulo se iz mraka poneko:”Dobro jutro, suseda”, nakon čega se brzim koracima nastavljalo prema tramvajskim stanicama na kojima je vladala gužva veća nego u podne. Plavi, radnički Zagreb slijevao se prema svojim pogonima i halama, u kojima je svakoga jutra točno u šest, tvornička sirena poput najljepše glazbe označavala da dan može početi.

DOBRE GODINE