.

„Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u prirodi već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“ Ovdje Andrić govori o sličnosti prirode i umjetnosti – po tom svom stvaralačkom karakteru. Jer i priroda je veliki stvaralac, koja sama od sebe oblikuje ovaj Svijet, unutar kojeg takoreći iz ničega nastaju oblici, razvijaju se i egzistiraju neko vrijeme, da bi potom umrli – ali se istovremeno i obnovili nastavljajući egzistenciju. U tom smislu je u živoj materiji zapisan kod koji već unaprijed ima zacrtanu strukturu budućeg razvoja. Dalje Andrić piše: „Po tom višku koji nosi svako umjetničko djelo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umjetnika, vidi se demonsko porijeklo umjetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom vještinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cvijeće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umjetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se djeca, usred mira, igraju rata.“

U literaturi je prepoznat fenomen struje – „struje svijesti“. Svijest posjeduje svoju „struju“, a to je misao. Od rođenja, što je izvor, pa sve do smrti – što je ušće (pretpostavlja se da je smrt nekakvo ušće), svaki čovjek razvija vlastitu misaonu struju, koju određuje nekoliko bitnih, vanjskih i unutrašnjih elemenata, koji su za sve ljude isti, ali u svakom čovjeku dobijaju poseban odraz. To je zakonitost rada svijesti, odnosno uma, a životinje, koje imaju mozak, a ne posjeduju jezik, također, imaju tu struju svijesti, od rođenja do smrti, samo što je ona srasla sa čulima, koja su podređena borbi za opstanak. Čovjek je razvio komunikacijska pomagala, kakav je jezik – dok je i u literaturi odražen taj „tok struje svijesti“. Ljudska misao, koja je odražena u jeziku, je poput morske struje. Jezički okean literature je nepregledno prostranstvo, koje je oblikovano u ovih nekoliko hiljada godina, koliko dugo postoji jezik, i pripovijedanje zabilježeno u simbolima. Ljudska misao je poput podvodne struje u tom okeanu. Ona nastaje unutar njega, razvija svoj tok, i sa tim se okeanom na kraju sjedinjuje. Zaista, kada počnemo da pišemo neki tekst – otvara se misaoni izvor, i oblikuje se struja, a potom i jedna fluidna forma te misli, koja svojom privlačnom snagom u sebe asimilira određenu količinu „jezičkog tkiva“, a potom se uspostavlja i jedan originalan tok, koji se kreće neko vrijeme, razvija se na određeni način, da bi na kraju završio u formi epiloga-ušća i sjedinio se s jezičkim okeanom. U tom smislu je jezik uistinu poput okeana. Kao što okeani i mora imaju svoje nazive, kao i vlastite bio-sisteme, zbog čega nekad stičemo dojam da su to zasebne cjeline, tako su i pojedinačni jezici zasnovani na iluziji zaokruženosti i samodovoljnosti. Međutim, voda je voda, na čitavoj planeti, kao što je jezik – jezik. Mediteranska kultura je uistinu posebna, ali je, ipak, samo pod-sistem svjetskog okeana. Prevođenje je „misaona“ cirkulacija između različitih jezika, kao što neke morske struje iz jednog okeana u drugi transportuju kitove, sante leda ili neke druge morske pojave.

U tom smislu postoji sličnost između morskih struja i okeana, s jedne strane, i struje svijesti i literature, s druge strane. Struje kopnenih rijeka mnogo više podsjećaju na formu „struje“ u muzici. Uzećemo kao primjer jedan od žičanih muzičkih instrumenata, recimo gitaru. Tonska struja se zasniva na vibraciji žica; vibracija mora preći u jednu zaokruženu „struju“, kojom se upravlja skraćivanjem žica putem akorda, i naravno, ritmovima.

Prema Nikoli Tesli postoji opće znаnje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovаo. „Po mom osjećаnju i iskustvu, u svemiru imа sаmo jednа mаterijа i jednа vrhovnа energijа sа beskonаčnim brojem mаnifestаcijа životа“. Tesla dalje veli da je „najljepše od svegа to što otkrićem jedne tаjne u prirodi, otkrivаte i ostаle. One se ne kriju, tu su oko nаs, аli mi smo slijepi i gluhi zа njih. Ako se emotivno vežemo zа njih, one nаm sаme dolаze i razotkrivaju se“…

Svaka umjetnost je povezana sa tajnama stvaranja u svemiru. Svaka ima duboko usađeno korijenje u beskrajnu svemirsku Fantaziju. Muzika nije sintetičke prirode, proizvod računarskog programa. Oblici muzike u svemiru nama nisu poznati, ali mislim da je prazan prostor u muzici sadržan u poetici tišine. Tišina je osnova oblikovanja zvuka. Tako da je oblikovanje tišine jedna mogućnost postojanja muzike u nama poznatom svemiru. U prirodi muzika postoji, a muzika koju stvara čovjek, prije svega je nastala podražavanjem muzike u prirodi. Muzike koju proizvode ptice, kao još mnoga stvorenja. Muzike ima pod vodom. Kitovi u ledenim morima čuju zvučne valove, kojima se oglašavanju drugi kitovi na velikoj udaljenosti. Morska školjka je poprimila muziku mora, koju možemo oslušnuti čak i na kopnu. To je problem sa mnogo rješenja, a primjeri su bezbrojni. Tako da je uobičajeno poimanje muzike jako suženo. Samo jedan oblik te umjetnosti živi u koncertnim salama svijeta, u raznim filharmonijama. Neki jednostavni žičani instrument nije više muzički instrument od šuplje šerpe – po kojoj lupkaju djeca na ulici u ljetno predvečerje. U tom smislu mi se čini jako moguće da jedan genijalni kompozitor odabere “pogrešno” zanimanje, te na kraju u obliku jednog romana komponuje genijalno muzičko djelo. Muzika je dovoljno širok pojam da ostavi jednu takvu mogućnost. Saradnja muzike i literature je jako plodna. Ako jezički svijet jednog romana stvaramo pod snažnim impulsima muzike vrlo lako možemo kreirati jedan svijet, koji je toliko originalan, da ga je teško uporediti sa nekim standardiziranim, kreiranim svjetovima u literaturi. Muzika je jedna posebna „strujna žica“, ili tonsko variranje jednog melodijskog, strujnog toka. Rijeka od svoga izvora teče prema ušću u određenom ritmu. Ukoliko je ravničarska, teče sporije. Ukoliko je planinska, njen tok je brži. Ali riječni tok ima svoj ritam, oblikuje u zemlji svoju formu, kao riječno korito. Probijanje riječnog toka, je poput nekog ritmičkog, strujnog variranja. U oba slučaja, krajnji rezultat je oblikovanje talasa. Vidjeli smo da talasi imaju jako bitan utjecaj i u okeanskim oblicima kretanja. Virginia Woolf je napisala roman „Talasi“, koji je dokaz da su talasi bitni i u svijetu literature. Perl Bak sa svojom knjigom „Veliki talas“, samo potvrđuje ovu konstataciju. Radio-valovi su još jedna forma talasa, koji struje okeanima Etera. Tih talasa postoji u više oblika, a neki od njih imaju presudan uticaj, kada je u pitanju civilizacijski tok. „Civilizacijski tok“ – ponovo jedan tok. „Tok“ kroz talase vremena.

Predrag Matvejević u svome „Mediteranskom brevijaru“ navodi razliku između morske struje i rijeke. Uz sve razlike, u pitanju su rijeke – u oba slučaja. Morska struja je, također, rijeka, koja ima svoj izvor, potom tok, i ušće. Morske struje su nevidljivi krvotok okeana. Bez njih ne bi bila moguća cirkulacija podvodnog života. Struje su jedna od tri vrste morskog kretanja: valovi, koje pokreće vjetar, su druga vrsta, a treća je plima i oseka, kojom upravljaju mjesečevi ciklusi. Struje utječu na rotaciju zemlje, a također ih pokreće vjetar. Kontinentalne rijeke nastaju od izvora (jednog ili više izvora) slijede svoj kurs, koji se naziva tok, i završavaju u ušću. Ima više vrsta rijeka. U svakom slučaju one igraju jako bitnu ulogu u oblikovanju kopnenih prirodnih i geografskih činjenica, a najvažnija je navodnjavanje zemlje, jer bez vlažnosti, zemlja bi bila jalova. Rijeke su kopneni krvotok planete. Struja, dakle. To je vodena struja.

Snovi su ponovo jedan „unutrašnji“ tok, koji posjeduje svoj ritam, a sastoji se od kruženja „mentalnih slika“. Možda su to tek, nama nedovoljno poznate, kosmičke „struje“. Nije isključeno da kroz svemir teku „rijeke slika“, prema svome ušću, prema jednom velikom rezervoaru svih sanjanih snova, kojeg mi poistovjećujemo s Bogom.

Iz lekcije koju smo naučili iz Hazarskog riječnika (M. Pavić) znamo da „u životu svakog čovjeka postoje čvorišna mjesta, djelići vremena kao ključevi. Svaki od Hazara imao je otuda štap i u njega tokom života kao u raboš urezivao stanja bistre svijesti ili trenutke vrhunskog ispunjenja života. Svaki od tih belega na rabošu dobijao je ime po jednoj životinji ili po jednom od dragih kamenova, i nazivan je snom. San za Hazare nije bio samo dan naših noći, nego je mogao biti i tajanstvena zvjezdana noć naših dana. Lovci ili čitači snova bili su sveštenici koji su belege s pomenutih raboša tumačili i od njih stvarali riječnike biografija, ali ne u drevnom smislu riječi, kao Plutarh ili Kornelije Nepot. To su bili zbornici bezimenih žitija sastavljeni od onih trenutaka prosvjetljenja u kojima čovjek postaje dio Adamovog tijela. Jer, svaki čovjek bar u jednom trenu svoga života postaje dio Adama. Ako se svi ti trenuci skupe i objedine, dobije se tijelo Adamovo na zemlji, ali ne u obliku nego u vremenu. Jer, samo jedan dio vremena je osvijetljen, prohodan i upotrebljiv. To je Adamov komad vremena. Sve ostalo je za nas tama i služi nekom drugom. Samo onaj koji zna sve smrti svih ljudi, unaprijed do kraja svijeta, zna i budućnost tog svijeta. Zato samo uključivanjem u Adamovo tijelo postajemo i sami vidoviti i suvlasnici svoje budućnosti“.

Sve što na svijetu postoji nekada je bio san.

Čovjek stoljećima istraživao struje i talase, koji se ostvaruju na zemlji, u vodi, eteru ili na kopnu. Međutim, kosmičke struje su još uvijek jedan neistraženi okean mogućnosti. Neke od njih u svakom slučaju kreću s našeg svijeta. Čovjek ima mogućnost da se ukrca na neku barku i otisne „iza horizonta“, i tada mu se možda posreći da dodirne onu magičnu liniju gdje se spajaju nebo i more.

Tesla nam pripovjeda kako je jedne ljetne večeri u Budimpešti promаtrаo sа svojim prijаteljem Sigetijem zаlаzаk Suncа. „Tisuće vatri okretаlo se plаmteći tisućama bojа. Sjetio sаm se Fаustа i recitirao stihove iz njegа. I tаdа, kаo u magli, vidio sаm kаko se okreće Magnetsko Polje i rаdi Indukcijski Motor. Vidio sаm ih u Suncu“, pojasnio je Nikola Tesla.

Svemirska istraživanja, razne sonde i šatlovi, upravo su te „sunčeve barke“. One slijede kosmičke talase u putovanjima prema drugim sunčevim sistemima, odakle nam, ponovo putem valova, šalju fotografije prostora, koji se nalazi „s onu stranu“ naših spoznajnih radijusa. Svemirska otkrića su uvjetovana prije svega pronalaskom „adekvatnih“ izvora strujnih talasa, čiji bi se tok trebao potom slijediti, a to je put u nepoznato. Crne rupe su možda neki od tih portala u velike transkosmičke strujne rijeke talasa, koje vode u sasvim druga vasionska polja, čiji su oblici za nas još uvijek nepoznati. Bilo kako bilo, vidimo taj skriveni značaj talasa i struja; kako u zemaljskoj prirodi, tako i u jeziku i muzici; a na kraju i tehnologiji, u smislu raznih radio talasa i tome slično. Za Galileja je nebo – knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija i fantazija, poezije i znanja. Najzanimljivije bi bilo istražiti da li se snovi preobražavaju u mentalne impulse, koji putuju kosmičkim eterom – i da li postoje transkosmičke rijeke snova. Okeanske podvodne struje su dugo vremena bile misterije, sada znamo ne samo da postoje nego da u sebi skrivaju nezamislivo veliki energetski potencijal. Gradove budućnosti ćemo imati na oceanima, prvo na morskoj površini, a onda i na morskom dnu pod staklenima kupolama. Ti „vodeni gradovi“ budućnosti će biti snabdjeveni jevtinom energijom iz morskih struja i zato će biti isplativi i održivi. Lijepi „šareni“ svijet će upotpuniti projekcije svemirskih kolonija i to mnogo brže nego što mislimo. „Trebamo se radovati šarenilu svijeta. Lijepi Božiji svijet je šaren iako se nama čini da neke stvari nisu lijepe i dobre, one na kraju ipak budu dobre. Naše je da se radujemo šarenilu svijeta“, zapisao je negdje književnik Dževad Karahasan.

Na slici: Kanjon Neretve (iz osobnog albuma)

.

Tekst MARKO RAGUŽ Sarajevo, 03. 05. 2024.