Danas je rođendan RABINDRANTHA TAGORE (7. svibnja 1861.-7. kolovoza 1941.) koji je prepoznat na Zapadu kao najpoznatiji indijski (pa posljedično: azijski) pisac 20. stoljeća. Čovjek golemoga znanja i jedinstvene karizme, ličnost ” širokog spektra”: pjesnik, prozaist, dramatičar, glazbenik, slikar, učitelj, estetičar, prosvjetitelj, vizionar. Metaforički kazano, čovjek kojemu nije potreban spomenik, budući da je cijeli njegov život djelo mramorne čvrstoće, monumentalno i zaokruženo.

Tagora se rodio u utjecajnoj, imućnoj i obrazovanoj brahmanskoj obitelji. Jezik na kome je pisao zove se bengali, jedan od najbogatijih i najrazvijenijih na indijskom potkontinentu ( spomenimo također hindi, urdu, telugu, tamil, kao istinski velike jezike).Godine 1877. mladić odlazi u Englesku, gdje mu projektiraju pravnički studij, no on proučava englesku književnost i kulturu, polažući osnove za svoj originalni životni projekt: spoj Istoka i Zapada. Po povratku u Bengal zasniva obitelj i brine se o imanju, nasljeđujući oca. Ruralni život njegova zavičaja, jezik i tradicija, bit će mu trajno nadahnuće i izvor za djela koja nadživljuju vrijeme, prostor i književne škole i ukuse.

Značajna je godina 1913. kad Tagora dobiva NOBELOVU NAGRADU za pjesničku zbirku GITANJALI, sastavljenu od različitih drugih pjesničkih svezaka, a koje je sam autor preveo/prepjevao na engleski jezik. Također je napisao niz romana (Brodolom, Kvartet, Dom i svijet i dr.) u tradiciji sanskrtske književnosti. Teme je uzimao iz teškog života, uočenih nepravdi, te nestanka izvorne tradicije, koja uzmiče pred prodorom zapadnih vrijednosti. Zanimljive su i njegove drame, zapravo muzički komadi, koji slijede način prikazivanja pučkih misterija, a gdje su dramski likovi simboli stanovitih vrlina i mana, na čije postupke utječu nebeska bića i božanstva. U mnogima od tih komada, pisac je bio i glazbenik, redatelj, koreograf i glumac.

Bilo bi šteta ne spomenuti njegovu obimnu korespondenciju sa najznačajnijim ljudima 20. st., među kojima je bila i naša Ivana Brlić- Mažuranić. Kao obrazovatelj, Tagora je osnovao sveučilište i škole. Njegova pedagoška praksa težila je cjelovitom razvoju ljudskoga bića, držeći u prvom planu percepciju i intuiciju, a postranačno tek verbalno i konceptualno znanje. U tom smislu, širom svijeta održao je predavanja o razvoju Univerzalnog čovjeka, kako se naslovljuje i jedno njegovo djelo-Towards Universal Man. On vjeruje da sposobnost estetskog staranja uzdiže čovjeka na vrh piramide postojanja.

Upijajući mnoge utjecaje iz zapadne i vlastite kulture, Tagora je napisao sjajne pjesničke zbirke, kao što su: VRTLAR, ŽETVA, BJEGUNICA, MJESEC MLAĐAK, GITANĐALI. U njima opisuje svjetovnu i duhovnu ljubav, jedinstvo čovjeka i prirode, mitske i povijesne motive, događaje i snove. Sugerira da je ljudski život odraz vječitih mijena prirode. Što se duhovne ljubavi tiče, ona je vrhunsko otkrivenje ljudske osobnosti (Sadhana). Završimo citatom o njegovu djelu, koji supotpisujemo: ” Njegove su pjesme nalik na himne božanstvu i u njima se slavi susret, snaga i prožimanje tvorca i stvorenoga, doživljaji vječnoga i beskrajnoga u smrtnom i konačnom”.

Indijska državna himna Tagoreovo je djelo, na njegovom bengalskom jeziku.

.

Priredila: Božica Jelušić