Stigao sam rano ujutro, tek je svanjivalo. Raščupano nebo se rumenilo prošarano lakom čipkom paperjastih oblaka koji su već neko vrijeme putovali sa nama u istom pravcu i naizgled istom brzinom. Viđao sam ih povremeno, dok smo krivudavom prugom išli polako ka sjeveru. Kada god bih kroz zamašćene, mrljave prozore škripavog vagona, orijentacije radi pogledom potražio mjesec, on nestašno bi provirivao kroz njihove razigrane sjenke, dok izgubljen u igri svjetla i mraka bjesomučno mijenjao je oblik. I tako cijelu noć. Uzbuđen od sreće, ionako nisam mogao da spavam. Voz je zbog teškog odrona na pruzi stajao dugo negdje u tamnom bespuću između Zenice i Doboja, a iz predostrožnosti vozač je potom dodatno usporavao pa je put od Begova Hana do Zavidovića trajao satima. Tek poslije Siska malo sam zadrijemao. Činilo mi se da još tonem u san kad je golemi, grlati kondukter kroz hodnike revnosno stao najavljivati dolazak. Prodorni pisak lokomotive pohotno je gutao njegov dubok, promukao glas. Voz se uz glasan škrgut, škripu čeličnih zuba, drhteći grozničavo zaustavio. Kao da svi negdje žurimo krmeljavo smo se gužvali kroz uske hodnike prema izlaznim vratima. Bljesak orošenih šina u praskozorje sjekao je tamu, osvjetljavajući stazu i skriven putokaz. Jasan znak da sam napokon stigao.

Poznanici sa kojima sam doputovao ubrzano su se razilazili, svako svojim putem i na svoju stranu, a ja sam ostao na peronu. Prijalo mi je da ponovo bar za kratko budem sam. Prolazeći kroz uspavanu masu nepoznatih lica, jednog srednjovječnog muškarca u crnom mantilu malo sam zakačio kantom koju sam nosio na leđima, a on je pokazujući na desno rame počeo da viče i prijeti. Samo sam se nasmijao i produžio, nisam želio da mi išta pokvari raspoloženje i uznemiri. Uzeo sam još tople jutarnje novine, svratio na kafu u staničnu restauraciju, odlučivši posjediti malo, tek toliko da sačekam da se dobro razdani. Bio sam nestrpljiv, pa mi se činilo da je svitalo sporije nego u Sarajevu. A nije, pretpostavljam. Tek tada primijetih da je velika kanta koju mi je Huso do vrha medom napunio, malo curila i shvatih da je njen ljepljivi poljubac vjerovatno pravi razlog ljutnje onog čovjeka. Trebalo je da se izvinim, ali bilo je kasno, crni mantil već se utopio u moru sličnih.

Prolazio sam ulicama polako, osluškujući zvukove, udahnjujući jutarnje, jesenje mirise. Meki tepih suhog lišće odbjeglog sa raskošnih stabala platana ponosito postrojenih uzduž Zrinjevca, koji su i bez njih užarenim krošnjama plamtjeli na jutarnjem suncu kao crvene baklje ogromnih razmjera, grimizna boja hrastova, tanani listovi srebrenkastih bagrema i postojani prkos šuštavih divljih kestena, učinili bi da za trenutak zaboravim gdje sam.

Ustvari, i nisam baš znao mnogo o gradu u koji sam tek došao. Samo sam jednom dolazio u posjetu iz Sarajeva dok je brat Avdo studirao. Kao po komandi uputio sam se na adresu familije Rendeli kod kojih sam, po dogovoru sa Avdom trebao svratiti i sačekati da neko od drugova dođe po mene. Gospođa Berta, ugodna srednjovječna žena, ljubazno me je dočekala, posluživši bez pitanja bijelu kafu i vruće pecivo. Čini mi se, najslađe i najukusnije koje sam ikad pojeo, tako da sam poželio čitav dan ostati u toj sobi i uživati u opojnim mirisima koji vraćali su me u tople sobe djetinjstva. Ustvari, prvobitni plan je bio da me dočeka Zaimov badžanak Adem Sokolović, Konjičanin, koji je oženio drugu sestru Rendeli, Ivku. U međuvremenu su javili da će zbog službenog puta biti odsutni pa su me preusmjerili na njene roditelje. Čustovići su se iz Slovenije vratili tek nekoliko dana kasnije. Adem je bio profesor tehnike, a stanovali su u lijepom stanu u zgradi na Vilsonovom trgu odmah ispod Narodnog kazališta. Ubrzo je došao Vlado, gimnazijalac, najmlađi od njenih sinova pa smo popili još jednu kafu. Zajedno su me zadržavali na ručku, ali kombinacija urođene znatiželje i uzbuđenja uzrokovanog neposrednom blizinom i izazovima novoga, bila je jača od svega. Ostavio sam stvari, oprostio se uz obećanje da ću u posjetu svakako svratiti što prije.

Izašao sam na ulicu i odlučio da još jednom prođem putem kojim sam sa stanice došao. Zamislio sam da to bude kao početna stanica mog ličnog i stvarnog upoznavanja grada…..

Kroz odškrinute prozore prošlosti