I neću ništa reći pod ovim teškim nebom, dok lovim naporne vibre i pokušavam ostati mirna i pribrana. Puštam da se dan ukiseli kao sir u sirnici, neću crtati, neću tražiti izgubljene predmete, glačati posteljinu, miješati zapršku, liječiti alergiju, prematati vrpce izlizane od upotrebe, neću misliti o Tibetu, neću se baviti poricanjem, neću objašnjavati, neću gusariti među usamljenim srcima, neću odrađivati služničke i naručene poslove, neću plakati.
Isuse, kako je sve predvidljivo, kako je snishodljivo i povodljivo, kako je prozirno i prolazno, kako je bez duha i iznebuha, i otrcano sve je, samo su “Zeko i potočić” iskreno tužni a “Ježeva kućica” iskreno uzvišena, i “Nema Boga osim pojma nedokučivoga, a Herbert Spencer je njegov prorok!,” ne’š ti citata, mene ste našli? Znam ja sve to u prste i napamet, kako se ostavlja dojam učenosti, tamo gdje praznina poput šupljega lonca odjekuje.
Ne dam nikome svoj šupalj dan, zadržat ću ga za sebe. Nevoljko listam FORUM, pa neke pristigle knjige i jedan rukopis, žvačem ljuti korijen, a sve je to tako daleko i slutim da uskoro jedva da će imati veze s mojim životom. Tko je kriv? Kolebam se između slabe cirkulacije, staračke zlovolje i A. Ernoux, pa neka bude ova potonja: “Sve što činite, činite za Gospodara kojeg ste sebi potajice izabrali. No dok radite na vlastitu osjećaju veće vrijednosti, niste ni svjesni da se neumoljivo udaljavate od Gospodara. Sagledate vlastitu ludost, više ga nikad ne želite vidjeti. Kunete se da ćete sve zaboraviti i da to nikad nikome nećete spominjati.”.
Eto, sada kad je sve jasno, odoh na livadu. Puno žganaca treba pojesti i puno trave popasti, prije no što čovjek postane zreo za život, pisanje, poraz i cikličko ponavljanje svega toga u otužnoj samsari.
F. G.
radio gornji grad 
