Montreal, 14. – 24. VII. 1968. Brod kojim putujemo, teretnjak Split od 10. 000 tona nosivosti, napravljen je taman da stane unutar dokova što vode prema Velikim jezerima te nazad na Atlantik. Privezan je pored prošlogodišnje svjetske izložbe Expo 1967, preko puta izraelskog stambenog paviljona koji izgleda kao da je napravljen od golemih lego kocaka. S palube iznad zapovjednog mosta može se vidjeti i američki paviljon, arhitektonsko čudo Buckminstera Fullera u obliku goleme sfere napravljene od metala i stakla. Jedno od važnijih otkrića jest da u ovome dijelu svijeta prave banana split, sladoled poslužen s uzduž prerezanom bananom. Ovdje je sve golemo i puno veće negoli kod kuće. Zgrade, automobili, čak i vjeverice koje bezbrižno trčkaraju među posjetiteljima La Fontaineova parka. I sve to potiče na zadivljen pogled. Razočaranja su doista rijetka i zanemariva, npr. nekakav bljakav namaz za hamburger koji izgleda da je pripremljen od sitno sjeckanih kiselih krastavaca, ali ljepljiv i slatkast, kao povezan medom. Jedini trenuci nelagode u Montrealu vezani su uz naš brod, uz njegovo ime. Jednoga dana na gatu gdje je Split privezan pojavila se manja skupina uniformiranih prosvjednika i glasno tražila od zapovjednika broda, zvali su ga barba Košta, niti na engleskom niti na francuskom, da skine zastavu na brodskoj krmi. Prijeteće uzvikivanje s obale potrajalo je sve do dolaska policije koja je uniformirane prosvjednike bez upotrebe sile, ali odlučno udaljile tko zna gdje. Bilo je teško iščekivati dolazak kanadskih snaga reda. Naše sljedeće luke su Hamilton, Toronto, Detroit, Cleveland, Green Bay, Chicago te na povratku i Ottawa.

Chicago, 11. – 15. VIII. 1968. Iako je Chicago miljama udaljeniji od “slatke trećosti” negoli Montreal, njezinih tragova i ovdje ima. Na jednom od mostova u dijelu grada nazvanom Marina City nalazi se skupina studenata i studentica. Nose traperice i vrlo kratke suknje, sve u šarenim bojama, a muškarci su uz to čupavi i bradati. Kod kuće se takvo što ne može uopće vidjeti pa otac kratko napominje da su ti studenti zapravo miroljubivi i da od njih nikakvih nevolja neće biti. Oni samo traže društvene promjene te besplatno dijele letke i bedževe svima znatiželjnim prolaznicima. Dijele ih i devetogodišnjaku koji se od bliještećeg ljetnog sunca štiti modrom šiltericom. Sljedeće ugodno čikaško iznenađenje je Grant Park smješten uz obalu jezera Michigan. Na njegovom ulazu nalazi se brončana skulptura Indijanca na konju. Napravio ga je Ivan Meštrović, kipar cijenjen i ovdje u Americi. Današnje Indijance vidjeli smo nekoliko dana ranije po ulicama Green Bayja, grada sjeverno od Chicaga sa svega 150. 000 stanovnika, ali nažalost izgledom vrlo nalik ostalim današnjim Amerikancima. Ovaj Meštrovićev Indijanac s raskošnom perjanicom na glavi, lukom i strijelom, na konju bez sedla, daleko je sličniji onima poznatim iz stripova i filmova. Ugodan je osjećaj vidjeti taj doprinos razvijenom i bogatom svijetu od nekoga tko je ovdje došao odakle dolazimo i nas troje.

(mjestimice dorađeno i dopunjeno današnjih dana)