"U mojoj sobi tišina,
iz druge se
čuje glasan smijeh."

Gore navedeno haiku je kojega je gospar hrvatskog pjesništva Luko Paljetak 2022. napisao u bolničkom krevetu.

Luko Paljetak umro je danas nakon duge i teške bolesti.

Paljetak, prezime pokojnog dubrovačkog pjesnika, po narodnom tumačenju u Konavlima znači ljetna berba, ljetna žetva.

Za njegovih osamdeset godina života pisao je pjesme za odrasle i djecu, prevodio je s engleskog, talijanskog i slovenskog, pisao je kazališne i likovne kritike, bio je i redatelj, feljtonist, esejist, dramski pisac, književni povjesničar, redovni član HAZU i dopisni član SAZU (Slovenska akademija znanosti in umetnosti) te član Akademije ruske književnosti.

Učiteljsku školu završio je u rodnom Dubrovniku, na zadarskom Filozofskom fakultetu diplomirao kroatistiku i anglistiku, u Zagrebu doktorirao filologiju na Filozofskom fakultetu.

U Zadarskom kazalištu lutaka radio je kao redatelj i dramaturg, bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru te jedan od urednika Zadarske revije, urednik i tajnik uredništva časopisa “Dubrovnik”.

Govorio je da nema banalne stvari o kojoj se ne bi moglo književno pripovijedati, pjesnički pisati, da se sve, konačno, može banalizirati, isto kao što se i svaka “banalna” stvar može učiniti uzvišenom.

Smrti se, kako je u više navrata u intervjuima spominjao, nije bojao.

Bitno mu je bilo, naglašavao je, ono unutarnje vrijeme, ne izvanjsko, ono svakodnevno vrijeme koje teče od danas do sutra.

Unutarnje vrijeme, govorio je, ne teče na taj način, ono se ne da zaustaviti, to se vrijeme dade vratiti i unatrag, daje priliku čovjeku da u sebi potražiti i dijete, daje mogućnost da ne ovisimo o našoj kronološkoj dobi.