Dođe vjetar, ogoli oprave šumske i riječne,

Raspusti pse da love jarebice po polju.

Prekonoć žile usahnu, vriježe padnu na kolju,

Previše to je za nas, za duše kratkovječne.

.

Potrči čovjek za srećom, k’o stroj se tijelo zadiše,

Groznica kosti mu trese, tanke se koža kostruši.

I dođu tuge i slome svileni šator u duši,

Previše to je, previše: ne podigne se više.

.