.

HAKIJA MEHONJIĆ: „NAŠE ŽRTVE JE NEKO BOGATO NAPLATIO“

.

„Na srebreničkoj krvi zaustavljen je rat u BiH. Srebrenica je prodata da bi Sarajevo bilo kanton. Bio sam u srebreničkoj delegaciji 1993. godine u Sarajevu kada nam je Alija Izetbegović predložio da se Srebrenica žrtvuje za Vogošću. To se, nažalost, desilo 1995. godine kada je naše žrtve neko naplatio, ali, i poslije toga je bilo dosta naplaćivanja tragedije srebreničkih Bošnjaka“, izjavio je nekadašnji ratni komandant iz Srebrenice Hakija Mehonjić.

Prema tvrdnjama Emira Suljagića sponzoriranje Rezolucije je donijelo toliko novca da se može sagraditi bolnica u Hondurasu. Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici, pominje i odobrenu svotu od 500.000 dolara koliko će ubuduće svake godine dobivati Antonio Guteres, odnosno UN, za redovito i dostojanstveno organiziranje obljetnica koje će sačuvati srebreničke žrtve u trajnom sjećanju širom planete..

.

PUTOVANJE U SRCE TAME

.

Iscrpljujući i skupi letovi, mukotrpna diplomatska lobiranja i na koncu se ipak hvala Bogu sve završava „hepiendom“, odnosno sretnim povratkom kući.

Nije bila dovoljna delegacija bošnjačkog člana Predsjedništva, pa se eto u Njujork morao zaputiti i „hrvatski“ član Predsjedništva sa svojom delegacijom. Ovako važne stvari za državu se ne mogu bez njega uspješno privesti kraju. Tamo je, kao što znamo, naš gazija iz zgrade Loris lobirao (citiram njegovu formulaciju) „kako bi se sačuvalo sjećanje na žrtve Srebrenice“.

Negdje se usput naš „maljčik“ sjetio da malo opanjkava i Predsjednika susjedne države govoreći: „Zoran Milanović vrluda tamo-amo poput loptice u fliperu, Plenković je puno opasniji“. Hm.

Vratimo se temi i rezultatima Rezolucije. Nakon brojnih vrludanja tamo-amo na relaciji Sarajevo – Njujork naši ratnici su, kao što rekoh, sretno doputovali kući. Umjesto u Sarajevo navodno sletiše u Tuzlu.

I šta bi nakon povratka, ništa.

Gospodin Predsjednik nije sazvao niti uobičajenu pres konferenciju da pojasni efekte i razloge ove zaista nesvakidašnje diplomatske misije, što je nalagala elementarna pristojnost.

Ne pojavi se naš vrli Predsjednik države ni na pres konferenciji koju su u dalekom Njujorku organizirali Denis Bećirović i Zlatko Lagumdžija, što je takođe bio golem diplomatski gaf.

Zamislite, otputovao tako daleko (naravno o državnom trošku) a kobajagi zaboravio da je posvađan sa Lagumdžijom i da je „izlet u Njujork“ ustvari unaprijed planirani fijasko i diplomatski skandal. Nakon jednog medijskog prepucavanja Zlatko Lagumdžija je izjavio „da mu Željko Komšić liči na bespilotnu letilicu kojoj je otkazao motor pa niko ne zna gdje će lupiti“. Zastrašujuće su ovo optužbe. Jedna takva (bez glave i duše) je pala i na Zagreb, opasne su bespilotne letilice kad im otkaže motor.

Na jednom od naših portala pročitah kako su navodno u Predsjedništvu nabavili i „blesimetar“. Ne znam jesu li – ili nisu, ali ako jesu onda im je taj „blesimetar“ nakon ove Njujorške avanture definitivno eksplodirao.

Koliko nas je koštao ovaj njegov izlet u Njujork još uvijek nismo saznali?

.

ZORAN MILANOVIĆ: ODLUKU O SPONZORIRANJU JE DONIO „HDZ-URED“ U NJUJORKU

.

“Vidio sam da je hrvatska diplomacija, odnosno, ured Ministarstva spoljnih poslova u Njujorku, što je očito ured HDZ-a, tamo kosponzorisao rezoluciju. Mogli su onda i sudjelovati u promociji kao izvorni autor ideje ili inicijative da se prizna ili ne prizna holokaust. To su odluke koje se po Ustavu ne smiju donositi bez predsjednika. Ali, Plenkovića to ne brine, iako je protuustavno. No, nema posledica za takvo ponašanje”, izjavio je Milanović.

.

SINIŠA KARAN: „ZLATKO LAGUMDŽIJA BI TREBAO BITI DOVEDEN IZ AMERIKE SA LISICAMA NA RUKAMA“

.

„Samo iniciranje rezolucije o Srebrenici je napad na ustavni poredak. Ovo je rušenje ustavnog poretka, rušenje šefa države odnosno kolektivnog Predsedništva BiH čija je najvažnija nadležnost spoljna politika. Zlatko Lagumdžija, naš ambasador pri UN-u, je svojim postupkom u vezi sa rezolucijom o Srebrenici napravio klasični državni udar“, istakao je profesor ustavnog prava Siniša Karan…

Evo vidite i kod nas ima spočitavanja kako BH ambasador pri UN-u djeluje protuustavno. Na Lagumdžijin rad je još pride pala jedna dodatna sjena zato što je nekoliko dana pred glasanje putovao u Saudijsku Arabiju, navodno bez ikakvih konsultacija i bilo čijeg oficijelnog odobrenja. Nadam se da barem troškove sa ovog putovanja neće natovariti na leđa našoj siromašnoj državi.

.

REZOLUCIJA JE USVOJENA – POBJEDA KOJA IMA GORČINU PORAZA

.

Što se tiče atmosfere kod samog glasanja samo im je još falio Bregović sa svojim orkestrom za „svadbe i sahrane“, pa me zaista čudi da se nije našao neko maštovit da ga pozove. (Uzgred da pomenem: Kad se Andriću uručivala Nobelova nagrada u dvorani se mogla se čuti pjesma „Kad ja pođoh na Bentbašu, na Bentbašu na vodu…)

Prvo, otkud oko ove „Babilonske priče“ onolika pompa kad se već odavno niko ne osvrće za tim „neobavezujućim UN rezolucijama“ koje se izglasavaju u Njujorku?

Nije li ratna Srebrenica bila „UN zaštićena zona“, pa se ipak desilo ono što se desilo. Sad nakon svega trošimo ogromne novce da, kako se izrazi Željko Komšić, „lobiramo u UN-u kako bi se se sačuvalo sjećanje na Srebrenicu“.

Sve je ovo poznato i pticama na grani pa se stoga samo od sebe nameće jedno logično pitanje:

Ko je bio inicijator ove rezolucije, čemu skrivanje? Mi još uvijek ne znamo „izvorište“, niti mapu puta, niti ime arhitekte?

Ajde napravimo blic usporedbu sa onom famoznom tužbom protiv Srbije. Efekat „tužbe“ je bio onakav kakav je bio, ali se mora sasvim otvoreno priznati da je tada u samom procesu i bilo nekog dostojanstva i državničke ozbiljnosti. Bakir je bio inicijator i on se nije kukavički skrivao. Naprotiv, on je u Vijećnici, kao što je svima poznato, sazvao 40-50 uglednih Bošnjaka te prezentirao svoju ideju koja je na koncu jednoglasno podržana…

I ovo vam moram reći:

Prelistajte UN statistiku pa ćete vidjeti da je proteklih godina i decenija bilo puno ovakvih UN Rezolucija (osude ratnih zločina i sl.) i sve su po pravilu izglasane jednoglasno.

Ponavljam – sve Rezolucije ovog tipa su u ranijem periodu usvajane jednoglano.

Šta znači – „jednoglasno“?

Da ne bude zabune, to znači da su svi bez izuzetka glasali za nešto.

Čemu onda ovoliko slavlje naše diplomatije?

Od 193 članice UN-a koliko ih ima na spisku naša Rezolucija je dobila samo 84 glasa, a sponzoriranje Rezolucije (što je mnogo važnije i oko čega se i vodila ovako žestoka diplomatska bitka) je podržalo jedva 40 zemalja kosponzora.

Prema nezvaničnim podacima Hrvatska je, kao jedna malena država, uplatila 1 milon EVRA na ime podrške tom famoznom „sponzoriranju“, pa se postavlja pitanje koliko su platile one velike i bogate države koje su uz Hrvatsku bile takođe kosponzori.

Željko Komšić je uoči leta za Njujork savjetovao vlastima u Beogradu da budu mudri i da se priključe „sponzoriranju“ Rezolucije. Dakle i „maljčik“ je itekako upoznat da je „sponzoriranje“ Rezolucije od suštinske važnosti u ovoj priči.

I narod je konačno „uhavizo“ o čemu se radi. Sada nema više vadione „nismo znali“: „četiri asa“ naše diplomacije (Željko Komšić, Zlatko Lagumdžija, Denis Bećirević, Dino Konaković) su od samog početka znali i lice i naličje ove priče o Rezoluciji.

Da rezimiram, Rezolucija je veliki debakl naše diplomacije koji nas je koštao ne samo gubitka međunarodnog ugleda nego i gubitka ogromne svote državnog novca i zato će neko-nekada morati snositi odgovornost.

Ako mene osobno pitate „ko je kriv“, mogu kazati da sva ova četvorica gore pomenutih trebaju letiti iz politike, to bi bio minimum odgovornosti. Na koncu konca, ako imaju obraza (u što ne sumnjam) oni će sami uskoro ponuditi ostavke…

.

SREBRENICA I BONSKE OVLASTI KRISTIJANA ŠMITA

.

Klupko se počelo odmotavati nedavnim saopćenjem crnogorske vlade koja će kako vele u svojoj izjavi za medije „podržati Rezoluciju o Srebrenici, ali je neće kosponzorirati“.

Dakle, ovaj novopečeni diplomatski termin „sponzoriranje Rezolucije o Srebrenici“ ima i svoju nevidljivi prizvuk i značenje. Svi smo u početku bili duboko uvjereni da je „podržati ili sponzorirati“ Rezoluciju o Srebrenici jedno te isto, a očigledno nije.

Pa krenimo redom:

Upitajmo se najprije koliko je koštao ovaj iznenadni pokušaj sa rezolucijom o Srebrenici i ko je izbrojao golemu svotu novca o kojoj se po mahalama sve glasnije šapuće?

Kao što je poznato, Kristijan Šmit je nedavno u svom stilu napravio „kratak rez“ te je koristeći takozvane „Bonske ovlasti“ donio odluku kojom se omogućava donatorima da neutrošene donacije iz Memorijalnog centra Srebrenica preusmjere tamo gdje su ta sredstva potrebnija???

Javnost još nije informirana „koliko je novca je iz Memorijalnog centra preusmjereno negdje drugdje“. Da se radi o golemim novcima, u to niko ne sumnja.

„Pomoć Turske Memorijalnom centru se mjeri u milionima evra“, izjavio je ne tako davno Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

U Suljagićevoj izjavi se pominje samo Turska, a gdje su neke druge zemlje koje su bile neuporedivo veći donatori.

Dakle, da se vratimo odluci Kristijana Šmita:

Iz ovoga što je već pomenuto se naslućuje da je na bankovnom računu Memorijalnog centra ležala ogromna količina doniranog (a neupotrebljenog) novca koji je visoki predstavnik svojom odlukom usmjerio negdje drugje, u zavisnosti od želja donatora.

Dobro ako stvari tako stoje, OK.

Kako je onda moguće da krov Memorijalnog centra prokišnjava, jer direktor kako sam kaza „jedva može pokriti plaće od onog što dobija od države“?

Znamo i da je Emir Suljagić samoincijativno pokrenuo akciju skupljanja novca za kupovinu knjiga i da su ga u tome podržale mnoge općine.

Je li i taj novac nakon odluke Kristijana Šmita usmjeren „negdje-drugdje“?

Pitanje svih pitanja:

Ko je „došapnuo“ gosp. Kristijanu Šmitu da tamo (u Srebrenici) upotrijebi bonske ovlasti baš sada. Prijedlog rezolucije koji je odmah nakon toga uslijedio pokazuje da se kod nas ništa ne dešava slučajno.

PONOVO ONA PO BOŠNJAKE FATALNA „ LUKAVA STRATEGIJA“?

Taktika sa „Rezolucijom“ je lukavo osmišljena i to uz nečiju podršku.

Neko se „velik i moćan“ krije u pozadini i vuče konce teško pojmljive i razumljive „tajne agende“. Sve se na koncu konca vrti oko love, „pratite tragove novca i sve će vam se samo od sebe kazati“.

Ključ ove misterije se upravo tu krije. „Podrška i lobiranje“ se plaća, samo je pitanje kako „transferirati“ golemu svotu novca i realizirati plaćanje kod ovako osjetljivih tema kao što je Srebrenica.

.

VELIKI MEŠTAR SVIH HULJA

.

Kao što je bilo i za očekivati iz sjene se poput fantoma pojavljuje onaj Krležin „ veliki meštar svih hulja“. Igra se totalni nogomet kao nekada kod Ćire Blaževića. Svi moraju surađivati pa i Kristijan Šmit, koji nemoćno sliježe ramenima i poslušno slijedi upute koje su mu prišapnute.

Predstava počinje, „the show must go on“.

Na ovome se nije stalo, klupko se dalje odmotava. Do nas dopiru vijesti kako je „neko“ (u ime naše države) pokrenuo kampanju „sponzorisanja“ ove famozne rezolucije o Srebrenici. Biti sponzor „nekome ili nečemu“ obično podrazumjeva i davanje financijske podrške. Mediji prenose vijesti kako se javlja sve više i više „sponzora“ rezolucije o Srebrenici, a svjesno se prećutkuje koliko se novca od sponzora sakupilo…

Opasne se igre igraju i na pomolu je veliki diplomatski skandal koji bi se na koncu mogao okončati fijaskom bošnjačke politike. Uzgred bi trebalo postaviti i pitanje koga u Njujorku zastupa Željko Komšić, kad je lobiranje mogao obaviti sam Denis Bećirović, uz podršku Zlatka Lagumdžije. Na pres konferenciji Bećirović – Lagumdžija ponovo nije bilo Željke Komšića. Zašto? Hm.

Ostavimo Komšića (u svete krave se ne smije dirati) vratimo se temi ovog teksta. Ako se ispostavi da bošnjački autoriteti krišom plaćaju da rezolucija o Srebrenici „prođe“, onda bi se po logici stvari mogla javiti i sumnja da je Alija svojevremeno uistinu platio onih 10 miliona dolara da se Srebrenica i desi…

Navodno je riječ o nekakvom tajnom dogovoru Alija Izetbegović – Bil Klinton koji je ovih dana (nimalo slučajno) vruća tema na nekim portalima.

„Bakire otiđi u Potočare i sam sebe zatrpaj zemljom“, napisala je (prije par godina) poznata sarajevska novinarka Nejra Latić u jednom svom tekstu.

Nejrina poruka je zapanjujuće oštra, šta mislite zbog čega?

.

O TAJNIM DOGOVORIMA ALIJE IZETBEGOVIĆA

.

Jedan od komandanata odbrane Srebrenice Hakija Meholjić otkrio je istinu o dešavanjima u tom gradu te, pored ostalog, tvrdi da je Alija Izetbegović kriv za ono što se desilo.

Meholjić je nakon rata bio član predsjeništva SDP-a BiH, lider te stranke u Srebrenici i odbornik u lokalnom parlamentu.

Meholjić je svojevremeno otkrio da se zločin u Srebrenici dogodio upravo zahvaljujući Aliji Izetbegoviću, nekadašnjem predsedniku predsedništva Bosne i Hercegovine.

„Nudi mi Klinton da uđu četnici u Srebrenicu i izvrše pokolj 5.000 muslimana i da onda bude vojna intervencija NATO snaga na srpske položaje u celoj BiH. Šta vi mislite o tome“, upitao je Izetbegović.

Ja sam skočio i rekao „Jesi li ti lud? Ko će reći narodu ‘ti na klanje, ti ne ideš’. Alija je bio loš čovjek“.

.

GIDEON GRAJF: „U SREBRENICI SE NIJE DESIO GENOCID“

.

Predsjedavajući Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda na području Srebrenice od 1992. do 1995. godine Gideon Grajf pojašnjava zašto u Srebrenici nije bio genocid:

„Izvještaj naše komisije je usaglašen, prihvaćen i potpisan od strane svih članova komisije. To znači da izvještaj ima kolektivno autorstvo svih članova Komisije, a ne pojedinca, pa makar on bio i predsjednik. Ponosan sam što sam imao priliku da radim sa takvom grupom izuzetnih ljudi i stručnjaka svjetske klase.

Tokom našeg dvogodišnjeg istraživačkog rada, otkrili smo da su se na području Srebrenice dogodila dva velika masakra tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini 1992. i 1995. godine. Prvi se dogodio u periodu od aprila 1992. do aprila 1993. godine nad srpskim stanovništvom, drugi od 14. do 16. jula na najvećoj grupi zarobljenih bosanskih vojnika aktivnih i rezervnih trupa 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine.

Iako je termin “genocid” široko poznat, nije postojao prije dolaska nacističkog režima na vlast. Vinston Čerčil je 1941. godine opisao zločine koje su počinili nacisti tokom invazije na Rusiju kao “zločin bez imena“. Tek 1944. poljsko-jevrejski advokat Rafael Lemkin (1900–1959) uvodi termin “genocid” u svojoj knjizi “Vladanje Osovine u okupiranoj Еvropi”, u kojoj je opisao uništavanje nacionalnih i etničkih grupa, uključujući masovno dokumentovano ubistvo evropskih Jevreja. Kombinovao je riječi geno, grčku riječ za rasu ili pleme, i cide, latinsku riječ za ubijanje.

U svojoj rezoluciji 96 (1) od 11. decembra 1946. godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je proglasila da je “genocid“ zločin po međunarodnom pravu, suprotan duhu i ciljevima Ujedinjenih nacija i osuđen od civilizovanog svijeta.

Dvije godine kasnije, Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida jednoglasno je ratifikovala Generalna skupština Ujedinjenih nacija i usvojila Generalna skupština kao Rezoluciju 260 9. decembra 1948. godine. Konvencija je stupila na snagu 12. januara 1951. godine. Svim državama učesnicama se preporučuje da spriječe i kazne genocid u ratu i miru.

Član 2. Konvencije definiše genocid na sljedeći način: “Za potrebe ove konvencije, genocid označava bilo koje od sljedećih djela počinjenih sa namjerom da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva: (a) ubijanje članova grupe; (b) nanošenje ozbiljne fizičke ili psihičke povrede članovima grupe; (c) namjerno nametanje životnih uslova s namjerom da dovedu do fizičkog uništenja grupe u cjelosti ili djelimično; (d) nametanje mjera za sprečavanje rađanja unutar grupe; (e) Prinudno premještanje djece iz grupe u drugu grupu”.

Prema ovom članu, genocid sadrži dva konstitutivna elementa: fizički element, odnosno počinjeno djelo, i psihički element. Ova dva elementa su povezana, čak i ako su analitički različiti. “Namera da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva“ je suštinska karakteristika genocida, koja ga razlikuje od drugih teških zločina.

Prema članu 4 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), genocid se sastoji od namjernog uništavanja “nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe“.

Ovo je bio jedan od najkontroverznijih aspekata definicije genocida. Kritičari su se žalili na ograničen obim definicije i isključenost političkih i drugih grupa i predložili amandman za proširenje obima. Ili su tvrdili da sudije treba da usvoje dinamično tumačenje odredbe. Međutim, kada su države imale priliku da revidiraju definiciju na Rimskoj konferenciji u junu i julu 1998. godine, odlučile su da reafirmišu tekst koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija pedesetak godina ranije.

Gledajući brojke, čini se upitnim da je značajan dio muslimanskog stanovništva Bosne zbrisan ubistvom nekoliko hiljada muškaraca. Prema demografskoj jedinici MKSJ, procjenjuje se da je 69,8 odsto ili 25.609 civila ubijenih u ratu u BiH bili Muslimani (od 42.501 vojnih smrti), dok su Srbi imali 7.480 poginulih civila (15.299 vojnih smrti), a Hrvati 1.675 civila. (7.183 poginulih vojnika), ukupno 104.732 poginulih, raspoređenih među Hrvatima (8,5 odsto), Srbima (21,7 odsto), Muslimanima (65 odsto) i ostalima (4,8 odsto). Tokom čitavog rata u Bosni ubijeno je 1,32 odsto muslimana. U Srebrenici je ubijeno manje od 0,4 odsto muslimanskog stanovništva. Udio muslimana u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine se tokom rata zapravo povećao. I na srpskoj i na muslimanskoj strani bilo je oko dva puta više vojnih žrtava nego civilnih; na hrvatskoj strani taj odnos je bio još veći. Ovo jasno predstavlja argument protiv oblika genocida koji bi zahtijevao mnogo veću ukupnu stopu smrtnosti i mnogo veći broj ubijenih civila.

Klasični genocidi 20. vijeka – genocidi evropskih Jevreja i ruandskih Tutsija – su značajni po svom insistiranju na ubijanju žena i djece kako bi se osiguralo da ta grupa bude zaista istrijebljena. Pitanje, međutim, nije da li je masakr vojno sposobnih muškaraca i dječaka zaista uništio muslimane u Srebrenici. Zločin genocida ne zahtijeva ishod i sudovi nisu dužni utvrditi da li je stvarni metod dobro odabran. Međutim, ako je tehnika genocida nekompletna i možda nelogična, to će izazvati sumnju da li je zaista postojala namjera ili ne. Zločini počinjeni u Srebrenici u julu 1995. godine svakako se mogu opisati kao “zločini protiv čovječnosti”. Međutim, čini se da nazivanje toga “genocidom“ neopravdano iskrivljuje definiciju.

Nakon ocjene činjenica o masakru, ne može se utvrditi konkretna namjera da se stanovništvo Srebrenice kao takvo istrijebi. Ne postoji očigledna namjera da se uništi cjelokupno muslimansko stanovništvo. Ubistvo nekoliko hiljada ratnih zarobljenika i nekoliko stotina vojno sposobnih muškaraca iz regiona Srebrenice ne bi dalo nikakvu opštu prednost srpskom rukovodstvu, jer je pretpostavljalo da će područje enklave biti pripojeno Republici Srpskoj kao dio mirovnih pregovora u toku. To bi ionako spriječilo muslimansko stanovništvo da se vrati u Srebrenicu, čak i da su vojno sposobni muškarci iz enklave ostali nepovrijeđeni. Veliki broj pripadnika kolone koju čine aktivni i rezervni sastavi 28. divizije Armije BiH takođe sugeriše da su mnogi borci dolazili sa područja van Srebrenice, tako da kolona ne predstavlja grupu vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice. Takođe je jasno da do 12. jula 1995. godine nije bilo naredbe da se pobiju svi zarobljeni muslimani. Vijeća Tribunala su se uvjerila da je takav nalog morao biti dat sutradan.

Genocid kao takav nije se mogao desiti u Bosni. Budući da zločin genocida, po svojoj prirodi, pretpostavlja namjeru da se uništi barem značajan dio određene grupe, genocid kao takav može se desiti samo kada je značajan dio određene grupe fizički uništen. Ovo uništenje se mora utvrditi kao objektivna činjenica. Kao što je već pomenuto, “značajan udio” ne mora da se mjeri ukupnim brojem žrtava, iako je ovo uvijek prvi primijenjen test. Ad hok istrjebljenje manje od 0,4 posto muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine u roku od nekoliko dana ne znači da je došlo do genocida nad cijelom grupom.

Na kraju, nekoliko riječi o onome što smatram jednim od glavnih dostignuća i uticaja rada Komisije i objavljivanja našeg izvještaja. Koliko smo mi, članovi Komisije, kasnije mogli da utvrdimo, nakon objavljivanja našeg izvještaja, niko u Republici Srpskoj i Srbiji nije negirao zločin počinjen u julu 1995. godine. Nažalost, konstatujemo da sa druge strane niko, zvanično ili nezvanično, nije bio voljan da prizna masovne i sistematske zločine muslimanske vojske nad srpskim stanovništvom. U ovom kontekstu, ključno je istaći da je jedna od osnovnih civilizacijskih vrijednosti sloboda akademskog i profesionalnog istraživanja istorijskih događaja i sloboda uma, ma koliko oni bili kontroverzni i bolni. Važno je razumjeti da propaganda uvijek pokušava da spriječi akademsko preispitivanje svojih narativa medijske politike na svaki mogući način“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 01. 06. 2024.