Podne. 

Ljetno, kao da smo u Meksiku ili Teksasu. Nedostaju pješčano tlo, trorogi kaktusi, lutajući žbunovi i, naravno, jahač čija silueta se približava posmatračima. Oni, naravno, sjede na trijemu saluna.

I moj školski drug i ja smo posmatrači, ali nismo negdje u Meksiku ili Teksasu. Jednostavno, mi smo u Bosni. Sjedimo pred njegovim kafićem, u M***. Pod suncobranom. Osim nas – samo jedan gost. Po izgledu malo stariji od nas, dakle mogao bi imati oko pedeset pet. On je dio mog inventara, rekao mi je tiho moj školski čim smo se pozdravili. 

Ima nečeg magičnog u susretima sa starim drugovima: za mojih turističkih posjeta starom kraju pozdravimo se kao da smo dan prije rastali, počne razgovor kao da je juče ostao nedovršen. Nisam siguran, a možda nisu ni oni, je li pravo juče bilo do proljeća 1992. ili od te godine pa do danas. Možda je samo jedno? Ja to ne znam, a njih o tome nikad nisam upitao.   Istina, moj stari drug ipak mi je rekao da me dugo nema. I da to nije, bože sačuvaj, prigovor.

Samo konstatacija. Dakle, nema te kao gaća u porniću. Tako reći za one dugoodsutne, tvrdi on, sada je u modi. A onaj, rekao mi je tiho. Tu je svakog jutra, sjedi – šamara svoje misli. Ovdje ih svi imamo viška. Neke su givikti. Ali, nećemo o tome. Prećutno sam se složio, dakle nećemo o ovdašnjim giviktima kako ne bih, slučajno ili ne, rekao koju o giviktima u zemlji u kojoj živim, u Evropi pa još ponegdje. A sve u jutru 21. vijeka. 

Uto obojica gledamo prema kraju duge ulice Novog naselja u M***. Ne približava nam se nikakav jahač već policijsko auto. Svjetla na krovu vozila – žure slijeva nadesno, bez prestanka. Hm, možda obratno, zdesna? Uskoro – vidimo crni audi, iza ovog još jedno policijsko vozilo. Kratka kolona se zaustavlja nedaleko od kafića. Iz audija prvo izlazi vozač – bijela košulja, plava kravata, crne pantalone. Potom – visok, krupan muškarac u tamnoplavom ljetnom odijelu. U ruci drži tek odvezanu kravatu boje zrele bundeve. Na oči stavlja sunčane. 

Moj školski drug ga doziva po imenu. Iz prvog auta izlazi policajac. Zdepast, briše lice maramicomm popravlja opasač sa futrolom iz koje viri drška revolvera. I on ima sunčane. Muškarac  nam se približava.

Prepoznao  si ga?, kaže mi školski. Bio je sa nama u prvom i drugog gimnazije. Nisam se mogao sjetiti ko je taj čovjek. Ako me kusur od pamćenja ne vara – na kraju drugog  kec nije imao samo iz fizičkog i muzičkog, kaže moj drug ispod glasa. Potom se obraća onom iz audija: Kakva ti opasnost prijeti? Ja ti pravim državu, kaže onaj vezujući kravatu, a tebi je do zafrkancije. (Upotrijebio je svima nam poznati sinonim za zafrkanciju, ali nakon nedostatka gaća u pornićima nema smisla opterećivati priču izvjesnim imenicama). A taj? Koji?, kaže moj drug praveći se nevješt. De, jasno ti je šta sam te upitao, kaže onaj iz audija. Faca mi je poznata.

Kad je moj drug izgovorio moje ime, onaj iz audija je prezrivo odmahnuo rukom. Jel’ kao i ti? Kao i ja – šta?, kaže moj drug. Nije bio ovdje kad je grmilo! Da, kaže moj drug, nije bio ovdje kao ni ja što nisam bio. Dakle, tako! Da, kaže moj drug, nismo bili ovdje ali znam da ni ti nisi bivao tamo gdje je bilo grmljavine.

Osim onog iz prvog auta, sada ovaj razgovor slušaju još tri policajca. Svi sa sunčanim, svi skrštenih ruku.

Ima li nekih problema, gospodine zamjeniče ministra?, kaže jedan od njih. Ne brini, kaže zamjenik ministra, jedini je problem što džaba razgovaram sa… Ne dovršivši to što je htio, obrecne se na mog druga: Nego gdje sam bio? Šta ti znaš šta je ratni štab! Ne znaš ni koliko je bilo važno biti u diplomatskoj službi, dok je nastajala ova država! Ne znam, kaže moj drug, ali znam da sada na mjestu upravnika urbanističkog sektora sjedi čovjek koji nije arhitekta, koji je završio večernju građevinsku školu ali je član tvoje  partije, i znam da sam ja kafedžija. U demokratskoj državi svako slobodno bira svoj posao, kaže prezrivo zamjenik ministra. 

Dajući rukom znak policajcima da se vrate u vozila, on krene prema svom. Ali, odmah se zaustavi.

Nego, gdje je sad? Ko?, kaže  moj drug. Pa, taj s tobom. Eh, kaže moj drug, pogađaj!  De, ne komplikuj, gdje je on sada? On je tamo gdje ti nikako ne bi mogao da praviš državu. A kad je već praviš… De, grakne zamjenik ministra, završi šta si htio reći! Nema potrebe, kaže moj drug, pametnom je jasno i neizrečeno.

Zamjenik ministra se na to gromko nasmije. Jednom rukom pokazuje prema kafiću i nama za stolom, drugom prema audiju. Ne, nije bilo potrebe da riječima objasni govor svojih ruku.

Kasnije, na rastanku sa mojim drugom, onaj gost koji šamara svoje misli, kaže nam: Zar vi nemate drugih briga i zanimanja?

Zgledamo se, zbunjeni. Moj školski drug i ja.

Sada, petnaestak godina nakon onog susreta sa zamjenikom ministra, pitam se jesmo li se zgledali  kao da smo rastali juče. Ili je važnije što se sjećam da je gost koji šamara svoje misli upalio  cigaretu i zagledao se u pustu ulicu? Koja nije ni u Meksiku, ni u Teksasu. 

Dim njegove cigarete rasplinjavao se brzo. 

Onomad sam pomislio da odavno u sebi nisam čuo bolju opomenu: Ako taj razgovor ne zapišeš odmah, završiće kao…

 

Iz rukopisa knjige kratkih priča i zapisa “Narukvica”