U jednoj Nušićevoj priči pisac, kao otac jako nemirnog dječaka, zatraži savjet od jednog čuvenog pedagoga. Dok mu pedagog u svojoj kući nadugo i naširoko objašnjava metode za popravljanje ponašanja takve djece, pisac kroz prozor posmatra kako se ponaša pedagogov sin. Daleko gore – toliko gore da mu vlastiti sin počinje sličiti anđelu!

Neka mi čitaoci oproste – ne sjećam se naslova te priče, ali za sve što slijedi u ovom pogledu na književno-izdavačko-konkursno (i teatarsko) mafijaštvo, u svojim skrivenim, puzećim ili otvorenim aspektima ne tražim nikakav oproštaj. Dodajem: u tom kontekstu đavo nije sve odnio, ali većinom, nažalost, jeste.

Do 2016, kad sam počeo tražiti izdavače iz Regiona kako bih objavio barem neke naslove mojih proza publikovanih na italijanskom, te u fragmentima na neke druge jezike, živio sam svoj mirno mirni friulski spokoj. Nisam pratio takozvana književna zbivanja, pa tako ni za sporadičnih turističkih putovanja po Bivšoj. Snabdijevao sam se onomad novijim brojevima Ferala, Vremena, Nezavisnih novina, Oslobođenja… Svejedno, pitanjima takozvanih nisam se bavio. Sada sebi, nakon svih osmogodišnjih iskustava, iznova velim, glasno – da i sam čujem: Divno je biti neznalica. Svijet je ravnica (kao mozgovi većine čitalaca, a o onim koji ne čitaju da se i ne govori), mora su mirna (neka njima mirno plove kruzeri krcati putnicima bez misli, bez osjećaja).

Kad sam shvatio da sam u rodnoj Bosni definitivno mrtav (niko od izdavača iz Federacije mi nije odgovorio, a jedna poznata zadužbina srpska je tražila novac za štampu i dva recenzenta; kad sam ih upitao zašto za recenzente, urednik mi je odgovorio da knjiga tako dobija na umjetničkom utisku!), poslao sam pisma brojnim izdavačima u Srbiji, da li ih zanima nešto od svega što sam objavio pa da im to pošaljem.

Nisu odgovarali.

Dvama sam uputio pitanje jesu li božanstva. Tada su odgovorili da nema razloga da se ljutim, toliko mnogo je pisaca – kad bi oni svima odgovarali i tako dalje, ali su bili radoznali: božanstvo? Pa ako znate unaprijed šta sam napisao, ko ste? I to ih je naljutilo. Jednom od njih sam uputio i primjedbu da objavljivati jednog velikog pisca ne znači i biti vaspitan. Elementarno, dakle na dobar dan otpozdraviti, na poruku – odgovoriti. Naljutio se, strava jedna! Sve do pitanje ko sam. Niko. Samo onaj koji zapaža. Vospitanije je vospitanije, bilo i ostalo.

Kad me je jedan od rijetkih prijatelja iz tamo, pisac koji redovno objavljuje kritike na račun aktuelne vlasti u svojoj zemlji, nedavno upitao šta mislim o njegovim posljednjim kolumnama, odgovorio sam mu da ne mogu misliti o nečemu što nisam pročitao. Dosad jesi, rekao mi je, i slao si mi komentare, svoje. Jesam, odgovorio sam mu, ali bi pisci, prije nego što budu pisali kritike na račun vlasti i, kako on veli, mafijaških i polumafijaških (to nisam razumio) poteza, morali bi da uđu u salon takozvanog književnog života i otvore ormare.

Širom.

Da se pojave svi kosturi književno-izdavačko-konkursno (i teatarskog, biće i filmskog ali nemam dosta podataka) mafijaštva. I polumafijaštva, rekoh – da mu ugodim.

On je tvrdio da to nije ništa, čak je dosta ljudskog u tome. Nagrade ne mogu svi dobiti, u konkursnim komisijama za pomoć izdavačima sjede živi ljudi, a živi ljudi griješe. On, kao prozni pisac, neće da se miješa ni u kontekst teatarski, u kojem, da bi se podijelio novac između reditelja i dramaturga, dramatizuju se romani a sve rjeđe uzimaju originalni dramski tekstovi. U tom slučju – dramaturgu i režiseru prazna kesa.

Htio sam mu napisati kako je Duško Radović prije ideje o popravljanju svijeta preporučivao da popravimo zube i slavinu u kuhinji, ali nisam. I žao mi je sada zbog toga. Ali ne žalim što sam mu napisao da prije pogleda na političku mafiju pogled bacimo i na već gore pobrojane.

Mafije ili mafijice, svejedno.

I na mehanizam, izdavački. Koji se oslanja na državne dotacije, a objavljuje po babu i stričevima. Divan privatluk, kapne odovid, kapne odonud. Ali, zašto država ne dotira pekare, kobasičare, piljare? Nisu to zaslužili?

I na komformizam, jedan pogled – jako je potreban. Kod mladih pisaca posebno, a o većini starijih da i ne govorimo . Ima ih koji bi prodali i mrtvu baku zajedno sa stilskim krevetom na kojem je izdahnula, jadna. Da, sve za objavljenu knjigu. A tek za nagradu! Tri mrtve bake i cijeli salon u liberti stilu.

O tome, i svemu ostalom što sam doživio i proživio, pišem knjigu kratkih priča – o piscima, izdavačima, kulturi koja folira samu sebe. Naravno, i o konceptu finansiranja izdavaštva. Ko su ljudi koji sjede u ministarstvima u Regionu, ko su oni u gradskim upravama koji će reći koja knjiga da ide a kojoj da se polome noge? Smije li se jedan skoro sedamdesetgodišnjak sjetiti svih onih prosvećenih izdavača iz nekad? I brojnih imena znalaca književnosti? Ljudi koji su bili pismeni i pisali o knjigama bez gramatičkih grešaka. Pogledajmo preporuke izdavača, ali ne puštajmo iz ruke crveno penkalo!

Naći ću, naravno, mjesta i za one koje su objavili tri moje knjige proze. Nikad ih nisam upoznao uživo. Polazili su od teksta, ništa više.

Jedna moj prijatelj iz starih vremena tvrdi da sam ekspert za zatvaranje vrata. Zna se kojih. Ne znam, rekao sam na to. Ali za one ormare pokušavam da se osposobim, sve na osnovu činjenica.

Naravno, ne kao ruka koja ih zatvara. To se plaća, zar ne? Toliko da sam već shvatio, zaista uživo, metodom vlastite kože, da tu knjigu niko neće objaviti. Iz email šutnje sa brojnih adresa kao da čujem: Ne talasajmo, ne zamjerajmo se. Tako smo svi anđeli.