Prizor nakon raketnog udara na bolnicu Ohmadit u Kijevu Roman Pilipey/Afp
Došla sam u Kijev kasno u nedjelju navečer, brzim vlakom iz Lavova. Moja prijateljica Katja me dočekala na željezničkoj stanici i otišli smo kod nje. Nismo se vidjele oko godinu dana, od prošlog lipnja kada me posjetila u Vodnjanu. Naš razgovor iza ponoći uz ostatke roštilja koji je donijela od svojih roditelja iznenada je prekinut zvonom na njenom telefonu. “Lete”, rekla je. Ova jedna lakonska riječ koja zvuči nimalo prijeteće osobi izvan Ukrajine, u Ukrajini ima potpuno drugačiju konotaciju. To znači da je Rusija ispalila balističke rakete na Ukrajinu. Opet. Ponekad postoji dobrih 30 minuta razmaka između prvih upozorenja na društvenim mrežama i iritantnog zvuka sirene za zračnu opasnost, s obzirom na to da su rakete ispaljene izdaleka. Doista, pola sata kasnije sirena je upozorila na približavanje raketa. Zatim rano ujutro, oglasila se još jedna. I još jedna nakon što smo se probudili u osam. Ova posljednja sirena bila je odmah popraćena dalekim zvucima eksplozija, a zatim su ti zvuci postali glasniji i bliži.
Bilo je jasno da su neke od tih smrtonosnih metalnih zračnih stvari pogodile nešto. Gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko izvijestio je na društvenim mrežama da su rakete izazvale razaranja u nekoliko kijevskih okruga. Sjedila sam u Katjinom hodniku (pravilo dva zida) prelistavajući vijesti na kanalu kada sam odjednom vidjela što je pogođeno. Smrznula sam se. Prepoznala bih to mjesto na bilo kojoj fotografiji, iz bilo kojeg kuta, jer sam živjela u zgradi preko puta tog mjesta 15 godina. Bila je to najveća dječja bolnica u Ukrajini, tzv. Ohmatdit (skraćeno od starog naziva danog bolnici tijekom sovjetskih vremena kako bi se definirala njena svrha – Ohorona materinstva i ditinstva, što znači – zaštita majčinstva i djetinjstva).
Odmah nakon napada Ohmatdit je počeo prebacivati svoje pacijente u druge bolnice, ukrajinske željeznice – Ukrzaliznytsia – organizirale su besplatne karte za one pacijente i njihove obitelji koji su mogli biti otpušteni iz bolnice, obični ljudi su došli pomoći s bilo čime su mogli, i ubrzo su napravili ljudski lanac prenoseći boce s vodom za potrebe bolnice. Kada sam stigla tamo, bilo je više nego dovoljno pitke vode, kamion s kavom, puno policijskih automobila i deseci hitnih vozila čekali su i bili na raspolaganju, dok su spasitelji cijelu noć nastavili raščišćavati ruševine.
Ukrajinsko zrakoplovstvo izvijestilo je da je posebnost ovog napada bila u tome što su rakete ispaljene tako da lete na maloj visini, što je otežavalo zračnoj obrani da ih uništi, te su 33 od 44 rakete uništene.
Navečer, dok sam odlazila sa sastanka s bivšim kolegom, sirena za zračnu opasnost ponovno se oglasila. Požurila sam prema najbližoj stanici metroa. Nisam mogla ne primijetiti da je samo nekoliko ljudi odlučilo otići u podzemni prolaz ili u metro (koji tijekom napada služi kao sklonište). Mnogi su ostali sjediti za stolovima ispred restorana, naručivali kavu iz kamiona s kavom ili jednostavno sjedili na klupi i razgovarali. U početku sam se pitala kako to da zanemaruju upozorenja, kad čujete sirenu automatski želite otići na sigurno mjesto – ako ne u sklonište, onda barem u najsigurniji kutak u sobi. Decaf latte sa sojinim mlijekom bio bi vam zadnja stvar na umu. Ali tada je postalo jasno i gotovo prirodno da je tijekom zadnje dvije godine Kijev, kao i drugi ratom zahvaćeni ukrajinski gradovi, razvio vještinu kako živjeti nekoliko paralelnih života, gdje život i smrt, rat i novi koktel bar idu ruku pod ruku. Kao kupovanje lutrije – nikad ne znate što ćete dobiti danas, pa je bolje biti spreman na sve nego se smrznuti i prestati živjeti punim životom.
Prizor nakon raketnog udara na bolnicu Ohmatdit u Kijevu Roman Pilipey/Afp
Autorica je novinarka i sociologinja iz Kijeva i suradnica BBC-ja
radio gornji grad 
