Wolfgang Niedecken o Bob Dylan-u: „Bez njega zasigurno nikada ne bih postao muzičar. Za mene je Dylan najveći američki tekstopisac. Nijedan drugi muzičar mi nije ponudio tako dubok pogled u američku dušu. Mnogo mojih pjesama bez djela Boba Dylana ne bi nastale“. (Wolfgang Niedecken über Bob Dylan: „Ohne ihn wäre ich mit Sicherheit nie Musiker geworden. Für mich ist er der größte unter den amerikanischen Songwritern. Kein anderer Musiker hat mir einen tieferen Einblick in die amerikanische Seele gegeben. Viele meiner Songs wären ohne das Werk Bob Dylans nicht entstanden“.)

Wolfgang Niedecken je napisao i knjgu o ovom legendarnom američkom muzičaru u kojoj slikovito govori o susretima s Dylanom i dodirnim tačkama između njegovog vlastitog muzičkog stvaralaštva i inspiracije koju je dobijao preko muzike i tekstova dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Boba Dylana.

Zasigurno nema niti jednog drugog njemačkog muzičara, koji je bio tako blizak Bob Dylanu, kao Wolfgang Niedecken. Imao je čast da osobno upozna svog uzora. W. Niedesken već desetljećima sa svojim bendom BAP, ali i kao solo muzičar, oblikuje rock muziku njemačkog govornog područja i pri tome se u više navrata susreće sa djelima Bob Dylana te je objavio brojne rasprave o pjesmama Bob Dylana. Pročitao je Dylanovu knjigu „Kronike“ kao audio knjigu i predstavio je u knjižarama i na javnim događajima.

Na koncu se kao vrhunac pojavljuje Niedeckenov divni putopis „Amerika Bob Dyilana“ u kojem prati pjesnikove životne etape.

.

„GERDES FOLK CITY“ I NJUJORŠKE GODINE MLADOG BOB DYLANA

.

Wolfgang Niedecken je svojim tv serijalom premašio sve što je do sada rečeno i snimljeno o Dylanovom stvaralaštvu. Snimljeni materijal je „evergreen“ i bit će jednog dana, bez ikakve dvojbe, tretiran kao nezaobilazna „lekcija u školi vječnosti“. Ja ću se u ovom svom tekstu sa par riječi osvrnuti na „Gerdes Folk City“, mada iskreno govoreći i nema neke velike potrebe bilo šta komentirati i dopisivati jer je putopis sam od sebe „savršenstvo bez mane“.

Video serijal Gerdes Folk City bila je muzička pozornica locirana u kvartu West Village na Manhattanu u New Yorku, koja se jako brzo razvila u jednu od centralnih pozornica tog vremena. Popularizirala je nekoliko muzičkih zvijezda, a među njima i Bob Dylana. Klub je programski oscilirao prije svega između folk i rock and roll žanra. U tom klubu je Bob Dylan imao svoj prvi profesionalni nastup 1961 godine. Debitirao je sa pjesmom „Blowin in the Wind“, a tu je i upoznao svoju prijateljicu Joan Baez. Tih ranih šezdesetih u mističnom okruženju kultnog Folk sitija su stasale buduće muzičke ikone kao što su na primjer Janis Joplin i Jimi Hendrix.

Muzika Boba Dylana je, barem u toj ranoj fazi, bila stilizacija američke folk tradicije. To nije rijedak slučaj, da se jedan moderan umjetnički žanr razvije iz nekog izvora u etno tradiciji. Dobar je primjer muzičarka sa Islanda, koja se zove Bjork. Njen tehnološki super moderan, futuristički muzički stil ima izvore u islandskom folkloru, iz kojeg je ona kao umjetnica ponikla. Nešto je slično sa Bob Dylanom u Americi, jer je njegova muzika u prvoj fazi bila fuzija folk i rock žanra, na način da je rock utjecaj zapravo samo jedan preobražaj folka. Rock and roll je hibridan žanr, koji je poprimao različite utjecaje, pa i folk, ali u slučaju Boba Dylana se radi o nadogradnji folk tradicije, koja se u njegovom slučaju razvijala prema rock and roll žanru. Šezdesete su vrijeme društvenog preokreta, koje je obilježilo nezadovoljstvo omladine tadašnjim stanjem u društvu, a epicentar bunta je bio Columbia Univerzitet. To potvrđuje Dylanov nastup na demonstracijama protiv rasizma, koje je organizirao Martin Luter King. Njegove pjesme su bile himne otpora, koje su imale snažnu političku poruku. Također je u Dylanovom muzičkom razvoju bitan prelaz sa akustičnih instumenata folk muzike na električne instrumente, koji su obilježili rock and roll pokret. Bob Dylan je imao u krvi folk muziku, čije je elemente ubrizgao u krvotok moderne kulture Amerike. New York šezdesetih godina, ili New York Bob Dylana, je već odavno skoro iščezao. Poneki živi svjedok tih vremena još uvijek pamti romantična mjesta koja su obilježila Dylanov stvaralački put iz ranog perioda njegova stvaralaštva, kao i literaturu koju je čitao u tim danima i ljude s kojima se družio. Bob Dylan je figurirao za svoje suvremenike kao polarna zvijezda, prema kojoj se mogu orijentirati. Generacija kojoj je pripadao Bob Dylan, a koja je i porodila Woodstok, tokom šezdesetih je primijetila da politički procesi u Americi idu u pogrešnom smjeru. Na pomenutom kultnom koncertu su nastupili Dženis Džoplin, Santana, Džo Koker i mnogi drugi, ali je zanimljivo da nije bilo Bob Dilana, koji je u zadnji tren odbio da nastupi.

Svijet mu je odjednom postao tajna, i on svijetu, što bi rekao M. Selimović i „stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više”.

Mladi su priželjkivali ambijent sa mnogo više slobode, perspektive i nade. Tražili su novi put. Woodstok važi kao najviša tačka američke kontra-kulture. Iako nije bio politički događaj ostat će upamćen kao svojevrsni krik jedne generacije koja je željela promijeniti svijet nabolje. Nakon tog događaja se sve promijenilo, ne samo u Americi. „Muzika tog vremena“, zapisao je negdje Tomas Man, „bila je suviše neobična, suviše čudna i samovoljna, da bi je svijet mogao prihvatiti: zato je praktički utonula u zaborav kada je prestala da cvjeta sekta njemačkih baptista sedmog dana. Ali se ipak neko tiho legendarno sjećanje na nju održavalo kroz decenije, i može se bar otprilike izreći riječima kako je to bilo neobično čudno i dirljivo. Glasovi koji su dopirali iz hora oponašali su nježnu instrumentalnu muziku i izazivali u slušaocu utisak nebeske blagosti i pobožnosti. Sve se pjevalo u falsetu, pjevači su jedva otvarali usta, usnama nisu ni micali, što je akustički djelovalo najčarobnije. Naime, time se zvuk dizao uvis, na onisku tavanicu molitvene dvorane i činilo se kao da su tonovi, koji nisu sličili ničemu na što su ljudi navikli, svakako, nikakvom poznatom crkvenom pjevanju, silazili odozgo i anđeoski lebdjeli nad glavama skupa.“

Divno, slijedeći ove mistične znake Tomasa Mana mogla bi se napraviti usporedba između riječi i tona (muzičkog tona). Riječ bi u tom slučaju nalikovala imploziji, ona uvlači u sebe kao crna rupa, dok je ton eksplozija, njegovi talasi se šire prostorom prema vani. Naravno, te pojmove ne možemo odvajati, jer je sam svemir zasnovan na igri između implozije i eksplozije. Kada se širi, on stvara, a kada se sužava, on povlači za sobom i uništava, kako bi se sveo na atom iz kojeg se ponovo preporađa. U umjetnosti je taj atom ton ili riječ. On je osnovna jedinica, koja vještom rukom umjetnika može da kreira jedan sasvim zaokružen svijet, pravi univerzum. Muzički ton, također, prima u sebe boje, emocije, misli, ali ih na jedan čudnovat način rastavlja i prevodi, na principu razgovora između onoga što je nepromjenljivo i onoga što se mijenja. Baš kao jezik, koji u znaku ima ekvivalent svemu što gradi čovjekov svijet, tako isto taj svijet mora da pronađe svoje ekvivalente u tonovima. Tek kad ta veza bude uspostavljena, kada svih šest čula posreduje prema nečemu što se samo sluša, i poveže se ukupni svijet koji je opažan u skladu s protokom vremena, tek tada u carstvu tonova uskrsava univerzum, koji živi u formi zvuka, i koji se kao takav uvijek može putem notnih oznaka rekonstruirati i obnoviti. Međutim, važno je naglasiti da tonovi ne žive isključivo od zvuka, kao ni slikarstvo od boje, jer prevode u zakonitosti svoje stvarnosti ono što im izvorno ne pripada. Dakle, imaju sposobnost integriranja i asimilacije, koja je imanentna imploziji. Baš onako kao riječ, koja po svojoj prirodi prima u sebe, preko glasnih žica obrće svoju energiju od „unutra“ prema „vani“. Tako da riječ itekako koristi potencijale svoje zvučnosti, ton je na primjer u stanju da prevodi snježnu bjelinu i zaleđeno vrijeme, kao i jarko crvenu svjetlost u augustu. Emocije su nekad povezane sa osjećajem bola, i premda jezik jako mnogo obrađuje traumatsko iskustvo, kad boli, muzika je mnogo adekvatniji medijum tog stanja, jer jezik tada pokazuje svoje manjkavosti. Ponekad riječi zanijeme, ali muzika preuzima tada upravljačko kormilo. Između jezika i muzike postoji jedna pukotina, koja proizvodi vječito trenje, ali oni udruženi tako i bacaju iskru života. Stoga među njima postoji jedan savez još od samog rođenja tih umjetnosti. Vrijeme redefiniranja je vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme redefiniranja pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica muzike koja treba tek da se rodi.

Filozof Rade Konstantinović je negdje zapisao: „Mi se muzikom odupiremo riječima, uspijevamo da je slomimo, da je potčinimo našoj volji i, što je najvažnije, da je učinimo sposobnom da, uključena u rečenicu (ovu rečenicu treba zamisliti kao beskonačnu), izražava pokret koji je u suštini te rečenice, onaj isti ritam koji rečenica izražava kao da nastavlja sami ritam stvarnosti, aktuelnih životnih energija. Postoji znači „gramatika“, ali postoji i ta muzika beskonačne rečenice, muzika našeg izraza koji uspijeva da dokuči i preko mjera i granica gramatike, tvrdih pravila, točno određenih značenja i mogućnosti riječi“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 10 07. 2024.