Upitao me juče jedan moj stari školski otkud tolika oskudica satiričnih romana i humorističkih priča u aktuelnoj književnoj produkciji u Regionu. Možda ih ima, odgovorio sam, ali nismo obaviješteni. Ti si u Amsterdamu, ja u Friuliju.

On bi, eto, da se i nasmije dok čita neku prozu. Onako, zdravo – kako bi se reklo. (Dijelimo mišljenje da je roman Sahib Nenada Veličkovića satirični biser, jedan od rijetkih u XXI stoljeća).

Svi su se pisci smrtno uozbiljili, tvrdi on. Ne vjerujem, rekao sam, da su baš svi takvi! Nemam čemu da se nasmijem kad čitam, rekao je, šta drugo da ti kažem.

Već dugo me, u dugu mirovinskom vremenu, snabdijeva linkovima priloga iz kulturnih rubrika dnevnika iz Regiona.

Ako ti je do smijeha, rekao sam mu, čitaj vijesti iz književnog života!

Ne razumijem? Šta je tu smiješno?

Sad ću te podsjetiti šta si mi nedavno poslao! Pročitaj članak iz linka https://www.google.it/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=&ved=2ahUKEwi3ppDBuZ6HAxW47AIHHcNXBYUQFnoECBEQAQ&url=https%3A%2F%2Fwww.tportal.hr%2Fkultura%2Fclanak%2Ftea-tulic-osvojila-je-tportalovu-nagradu-za-najbolji-hrvatski-roman-specijal-4-foto-20240618&usg=AOvVaw1c2PZ-vu9tskh5rM4o5AVX&opi=89978449 pa se čujemo…

Ne, nije našao ništa smiješno. Samo kako je žalosno da ni u uži izbor Tportala nije ušao Šnajderov roman Anđeo nestajanja. I dodao, potom, kako to nije važno – nagrade su uglavnom kao ljetni insekti, ne dožive zimu, a romani koji vrijede odupiru se “sezonama” moda…

Kroz sat-dva mi je poslao link https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ljubavni-put-oko-svijeta-u-jeku-prvog-svjetskog-rata-predstavljen-novi-roman-aleksandra-hemona-20240709 . Takođe napomenu kako ga zanima da li će i meni biti smiješna, kao što je bila njemu, jedna stvar – u članku.

Laik sam, tvrdi on, nemam dovoljno književnog obrazovanja, ne poznajem mnogo stvari iz radionica naših i inostranih pisaca, ali sam se ismijao kao malo kada dok sam ovo čitao.

Pola sata kasnije…

Dakle?

Nisam se nasmijao, odgovorio sam.

Niti jednom?

Baš tako! I… šta bi tu moglo biti smiješno? Sve sami istiniti podaci, momenat… Da ti pročitam: Glavni urednik izdavačke kuće VBZ, koja je objavila roman u prijevodu na hrvatski jezik, Drago Glamuzina, istaknuo je da je Hemon dobitnik brojnih velikih književnih nagrada te da je jedan od važnijih suvremenih američkih pisaca. O romanu Bejturan i ruža, originalni naslov: The World and All That It Holds, govorio je Ivica Ɖikić.

Nisam mislio na to!, doviknuo je moj školski. Glasno, kao da razgovaramo kroz otvorene prozore dvije kuće koje dijeli jedan od amsterdamskih kanala.

Možda na ovo? Radnja romana počinje u Sarajevu 1914. godine, u vrijeme atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Glavni lik romana, sefardski židov Rafael Pinto je mobiliziran, odlazi u ratu u Galiciju, put ga potom vodi u središnju Aziju, do Taškenta, upoznaje se s još jednim Sarajlijom, Osmanom, te se zaljubljuju. Zajedno bježe te stižu sve do Šangaja, prolazeći kroz niz vrlo turbulentnih situacija, rekao je Glamuzina. Istaknuo je da roman obuhvaća veliko vremensko razdoblje i dotiče se najvažnijih događaja 20. stoljeća.

Uto mi se iznova požalio kako ga nisam razumio.

Hm, a ovo? Osim što je epska povijesna priča, ujedno je intimna i ljubavna, a glavni likovi bez međusobne ljubavi ne bi preživjeli. To je roman i o egzilu, izgnanstvu te o Sarajevu, iako je tamo smješten samo kratki dio priče, naveo je.

Ma kakvi!, uzviknuo je nestrpljivo.

Možda ovo? Aleksandar Hemon je rekao da je svom izdavaču još 2010. predao ideju za ovaj roman na nekoliko stranica. No, pisanje se odužilo, zbog životnih okolnosti i s obzirom na to da se bavio drugim djelima, ali i zbog nužnog istraživanja za tako kompleksno djelo, rekao je. Istaknuo je da su glavni likovi u prvoj inačici bili samo prijatelji, a glavni emotivni motiv romana trebala je bili nostalgija. No, rekao je Hemon, nostalgija je uvijek istog tona, iako ponekad jača ili slabija, a ljubav je kompleksniji osjećaj, ukorijenjen u tijelu, koje je u nizu događaja izloženo pogibelji i ratu.

Da!, oteo mu se uzvik oduševjenja. Konačno!

Konačno šta?

Kako šta?, prekorio me. Prvi put čujem da neko obavijesti izdavača o ideji, valjda mu pošalje sinopsis. Potom piše roman deset i više godina!

Nisi dobro pročitao, uzvratio sam. Nije rekao da je samo pisao, već je i istraživao.

Sve to ide pod jednu kapu, tvrdoglavo je insistirao da je u pravu.

Ne znaš ti kako stoje stvari u Americi, uto sam prekorio ja njega. Tamo je sve dva-tri koraka ispred. Čak i životne okolnosti nisu kao ovdje, uvijek su ispred…

Ispred čega?

Pa, kažu – ispred svega.

Znači, rekao je, junaci tog romana su u početnoj zamisli autorovoj bili heteroseksualni…

Eto, rekao sam, i ja sam tako shvatio…

Šta se potom desilo?

Ne znam, nisam čitao taj roman, a kad čitam literaturu ne čitam Hemona.

U redu, rekao je zagonetno, ali… Meni se čini da je tu neko umiješao svoje prste!

Neko? Eh, nećeš mene na tanak led! Pa da mi izleti pokoja i o… Naravno, nikako o riječkoj promociji Bejturana i ruže. Usotalom, nisam tamo bio, ni vino pio, nit mi je jezik još uvijek mokar. Dva velika pisca su o velikom romansijeru zacijelo izgovorili niz velikih riječi i… To je to.

Naravno, nisam mu to rekao, mada sam zaustio da mu kažem i kako, ima tome dosta godina, nisam povjerovao jednoj prijateljici koja živi u Sidneju, da je jako teško dobiti finansiranje za film ako u scenariju nema 25 % motiva homoseksualnosti. Kad sam saznao da to nije neka homofobna fejk, rekao sam u jednom šarolikom društvu, za jedne posjete tamo, dakle u Bivšoj, da me to podsjeća na neku vrstu povratka socijalističkog realizma, ali u novoj odjeći: ako nema NOB motiva u filmu, neka reditelj stane pred crkvu ili, pred Komitet, i pruži šešir za sadaku.

Toliko ih je neko umiješao, doviknuo mi je, da je svojim prstima pisca učinio smiješnim!

Eh, opet sam ponovio u sebi, da neću kročiti na taj tanak led. Briga me za nečije prste! Neću na tanak led, pa kud puklo da puklo i… Što da budem drugačiji od ostalih? Jedan poznati pisac iz Regiona mi je nekoć rekao da se Hemonu krči put ka Nobelu. Ali da to on nikad ne bi javno rekao! Ni da … (Sve što je slijedilo, on je izgovorio šapatom, ali pošto me izdaje sluh nisam u stanju da to vjerno navedem).

E neću ni ja! I… Baš me briga i šta je o prevodu tog romana (Il mondo e tutto ciò che contiene  ) pisano u Italiji. Da, i o toj promjeni početne ideje, uz obaveznu napomenu da je The Guardian označio to djelo kao immenso. Ako tako tvrdi Gvardijan, to u samostanu čitalaca ima da bude kao Božja riječ.

Sve to ja sam sa sobom, pa i ovo: Dakle, sve u svemu – baš me briga, i za to, i za Šnajdera, i za posljednje prave pisce u Regionu. Prije nekoliko godina, jedan prijatelj mi je sasvim ozbiljno dao savjet da je bolje ići niz dlaku piscima laktarošima. Zahvalio sam mu na savjetu. Zar svakog dana čujemo korisne savjete?

Zato sam mom školskom rekao da on, ako mu je već toliko smiješna ta promjena autorove ideje, uključi kompjuter i napiše šta misli o svemu tome. Mreža vrvi od foruma čitalaca.

Neka mene ostavi na miru, ja ću se smijati samo zaista smiješnim stvarima. Tužnim – nikada.

I tako… On meni: Doviđenja, stari.

Ja njemu – isto.