Razlog se toj simpatiji nahodi i u nesmiljenoj činjenici da sam Hrvat.

Jer kad vidim da su Englezi opetovano izborili finale europskog nogometnog prvenstva, baš kao što su i Vatreni na svjetskom prvenstvu nakon finala i drugog, odmah potom izborili treće mjesto, kako ne bih bio zadovoljan spoznajom da je nogomet u svom trapavom nesavršenstvu savršen izraz ljudskog usuda, izloženosti života hiru sudbine i samovolji sreće, naročito kad je moguće, kao u Družbi Isusovoj, kotrljajući se naslijepo dokotrljati čak do (polu)finala.

Englezi u svojoj imperijalnoj duši, baš kao i Hrvati u svojoj poniznoj, čkomi-Bara-nismo-mi-prefrigani, znaju o čemu se na kraju krajeva radi, pak igraju jednaku igru: onu koja blage veze s nekim smislenim i lijepim nogometom nema. Ali vidite, Hrvati će pobijediti i Njemačku i Brazil i Englesku, baš kao što Englezi mogu dobiti Slovačku, Sloveniju pa čak i Hrvatsku, dok recimo Cibona Dražena Petrovića u 100 utakmica ne bi mogla niti jednu jedinu dobiti protiv Jordanovog Chicaga.

To je nogomet. Možeš šepati i bit ćeš Šekularac i Garrincha. To je život. Možeš se roditi i bez one stvari ali ako imaš sreće, i ona će ti narasti.

Zato volim engleski nogomet. Imaš najbolju ligu na svijetu, najviše love, igraš svaki drugi dan, i u tri stoljeća otkako si izumio nogomet jedan jedini put budeš prvak. Dakle blage veze nemaš kad ti se od klupskih nogometaša oduzmu stranci. Hrvati su paslika: u Hrvatskoj se više ni krave na susjednom pašnjaku ne okrenu gledati vječno neugodan Inker Zaprešić kako lomi Lokomotivu, ali kad skupiš svu iseljenu nogometnu Hrvatsku, iz nekog neobičnog razloga u tri desetljeća, unatoč Ćiri Blaževiću, ona bude treća, pa druga, pa treća. Svi igraju kao predstavnici svojih nacija, jedino Brazil igra u ime nogometa. Ako kompariramo Engleze i Hrvate s etalonskim Brazilom, to nije isti sport: Gordi Albion trči i najradije bi uzeo loptu u ruke i zaigrao ragbi, dočim Vatreni stoje i čekaju penale, pa kaj dragi Bog i Majka Božja Bistrička kome da.

Nu, vidite, ta su tri lava u drugom finalu Eura zaredom, a Hrvatska akoprem i ne učini ništa sljedećih 20 godina može reprizirati snimke ruskog i katarskog uspjeha i svako će dijete Ugande i dalje nositi Modrićev dres, baš kao što je do Modrića Šukerov.

Nogomet je ohrabrujuće egalitaran u još jednom pogledu: bio kolonijalna velesila ili kolonija na granici civilizacija, može jednako nemati pojma o igri, a da budeš u igri.

Kako je to utješna spoznaja za naciju samoupravljača, genetski nesposobni za kompetitivno globalno tržište!

Jer, ako je tako u nogometu, a zakaj ne bi bilo i izvan terena, gdje igra tek počinje!?