Na današnji dan rođen je veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. Prema njegovim slikovitim Sonetima o ljubavi, koje sam u prvim danima velike zaljubljenosti od svog dragog dobila na dar, izradila sam niz crteža perom i tušem, a bilo je to davno, negdje na drugoj godini Akademije. S. je crtežima bio oduševljen toliko da je dao da se za njih izradi posebna mapa, ali pod utjecajem turbulencija koje su nas obilato pratile, oboje smo zaboravili i mapu i Nerudu. Dvanaest godina kasnije, nakon što se naša veza razvezala, pjesnik je ponovno dodirnuo moj život, ovaj put kao lik u filmu kojeg sam u rano ljeto 1997. gledala prvi put, a poslije još nebrojeno puta.

Film Il postino, Poštar, snimljen 1994. godine ostao je do danas jedan od mojih naj pet filmova, i teško da će se tu išta promijeniti. O njemu mogu reći da je prelijep u svakoj sceni, gesti i detalju. Priča je jednostavna a govori o drugovanju pjesnika koji je zbog svojih komunističkih uvjerenja prisiljen na progonstvo iz rodnog Čilea, i njegovog poštara (zapravo sramežljivog i smotanog ribara koji zbog stalnih prehlada na moru ne može nastaviti obiteljsku tradiciju) pa je određeno da upravo on, pjesniku svaki dan donosi poštu i pisma obožavateljica. Pozadina odnosa dva glavna lika je arhaična sredina zabačenog ali slikovitog i prelijepog talijanskog otoka.

Massimo Troisi, koji je napisao scenarij, i nastupa u ulozi poštara Maria Ruoppola upravo je genijalan: rafinirana gluma male geste, mimike lica i pokreta toliko je nenametljiva i uvjerljiva da vam prostodušni, sramežljivi poštar smjesta postane drag. Zapravo, njemu je više stalo do lokalne ljepotice nego do poezije, pa se domislio da bi je mogao lakše osvojiti ako se sakrije iza poznatog pjesnika. Uz razne ljubavne zavrzlame, poštar postepeno razvija moć opažanja pa i sam pokušava pisati stihove, i pjesniku je neprestano za petama postavljajući mu pitanja o svemu i svačemu. Prisutnost Nerude potpuno mijenja Mariov život dajući mu osjećaj vrijednosti i poštovanja toliko da prostodušno povjeruje kako su njih dvojica postali prijatelji, iako mu se pjesnik, nakon što su se političke prilike promijenile pa je napustio otok, više ne javlja.

Ova duhovita, topla i nadasve humana priča rasplače me svaki put kad je gledam. Ne zbog Nerude, kojeg je sjajno odglumio Philippe Noiret, nego zbog Maria i njegove dirljive odanosti veličini koja ostaje neuhvatljiva, trajno negdje iznad i izvan dosega, jer drugačije i ne može biti. Iako od polovice filma odsutan, Neruda ostaje dosljedno obožavan, do kraja u samom centru poštarovog života, kao vrsta poticaja i neki oblik potvrde vlastite vrijednosti.

Tragika Il postina je u tome što je Massima Toisija izdalo srce samo nekoliko sati nakon što je snimljen posljednji kadar, rad na filmu za njegovu se dijagnozu pokazao prenapornim. Tako je smrt glavnog glumca na neki način postala dio filma, kao nekakav dvostruki kraj, koji se dogodi nakon onog kad prođu završna slova, svjetla u dvorani se upale a mi, gledatelji ganuti izlazimo iz kina razmišljajući o našim malim životima i velikim umjetnicima. S vječitim pitanjem koliko nas njihova umjetnost doista dotiče i mijenja? Daje li njihov sjaj bar na trenutak i nama tu, toliko željenu dimenziju posebnog, i koje su to koordinate na kojima se dodirujemo, ako se uopće dodirujemo. Je li to moguće, ili je samo iluzija, kao što svaka velika umjetnost jednim dijelom i jest.

(12. srpnja 2017.)