(Ne)vjerodostojni dokumenti W. G. Sebalda

“Vjerujem da su pisanje i fotografija tijesno povezani s umijećem traganja”: u tim riječima W. G. Sebalda sadržan je sažet opis one intermedijalne umjetničke prakse za koju je kritička recepcija predložila nazive foto-fikcija ili pripovijest-fotografija i koja danas nalazi svoje odjeke u vizualnim i izvedbenim umjetnostima, u kazalištu i naravno u književnosti. One su ujedno i kratak nacrt umjetničkog djelovanja. Riječ je o traganju koje već unaprijed mora računati da će svoj predmet možda moći prisvojiti jedino u mjeri u kojoj će potvrditi njegov gubitak. Po tome se ono razlikuje od historiografskog istraživanja i približava zahtjevu kojemu su u 19. stoljeću kumovali “realistički roman, intimni dnevnik, literatura svjedočenja, novinska kronika, povijesni muzej, izložbe antiknih predmeta i prije svega masovan razvoj fotografije” (R. Barthes). Istraživanja se prihvaća onaj tko uza sve rečeno nudi još i argumente o svojem neutralnom i objektivnom pogledu, a traganja onaj tko je prinuđen trpiti sliku prošlosti obavijenu nekom vrstom magle, u krajnjem slučaju trpiti prazninu ili kakav njezin ekvivalent. U ovoj perspektivi tragati znači prije biti spreman na (ne)vjerodostojnost negoli svoje iskaze određivati prema (konačnoj) istini i neistini.

Ovaj projekt ima stoga namjeru slijediti onaj izazov što ga je veljače 1999. iskazao Jon Cook u Centru za stvaralačke i izvedbene kada je povodom Sebalda, svojeg kolege sa Sveučilišta Istočne Anglije, posegnuo za jednom misli W. Benjamina: nova značajna djela iz sebe stvaraju novi žanr. “Maxovo je djelo biografsko, autobiografsko, fikcionalno, ono poprima oblik eseja te na neobičan je način neka vrsta fotografskog albuma” (u zborniku Saturn’s Moons. W. G. Sebald – A Handbook, ur. J. Catling i R. Hibbitt, 2011). Za ovu je priliku taj izazov ograničen na dva svoja aspekta. Prvi se odnosi na sliku (post)moderne povijesti kakva se razabire kod Sebalda i kod drugih usporedivih pisaca i umjetnika. Individualne su povijesti tu nerijetko obilježene melankolijom, stanjem koje je ranije bilo identificirano tek kod rijetkih i darovitih pojedinaca, iznimnih figura onih što su “rođeni pod znakom Saturna”. One su poput krhotina svijeta koji je još u vrijeme Grandvillea (Drugi svijet, 1844) mogao sanjati kako će graditi mostove sve do Saturna i tamo na njegovim prstenima napraviti kolosalan balkon namijenjen promenadi, a kojeg bi preživjeli, nakon prekomjernih iskorištavanja prirodnih bogatstava, besprimjernih brutalnosti kolonijalne politike i katastrofe holokausta (šo’ah), najradije zaboravili ili zatajili. Drugi aspekt je naravno intermedijalno uklapanje tekstualnih i slikovnih dionica u jednu umjetničku cjelinu. Fotografska slika možda jest, kako kaže Sebald, dokument par excellence, ali ona nije zbog toga ništa manje podložna postupcima krivotvorenja i uljepšavanja (ili nagrđivanja), jednako kao i arbitrarnim stilizacijama i uokvirivanjima. Uza sve, Sebaldove foto-fikcije, pa tako i one nastale na njegovu tragu, dragocjen su korektiv popularnoj mudrosti po kojoj “slika govori više od tisuću riječi”; konzekvence te tako često spominjane “istine” nisu nelagoda mûka i kraj komunikacije, prije je to govor naklapanja i brbljanja koji živi u uvjerenju kako test vlastite vjerodostojnosti može beskonačno odgađati, zapravo kako za takav test nema nikakve potrebe.

Tragom Sebaldova hodočašća

Sugestivni prizori Istočne Anglije i glasovi koji na svoj način slijede postaje Sebaldovih Saturnovih prstena (1995) stječu se u dokumentarnom filmu Granta Geea Patience (After Sebald) (2012) oko (post)modernog iskustva hodočašćenja. U predmoderna vremena hodočašće je iziskivalo žrtvu dugotrajnijeg napuštanja domaćeg i poznatog pa stoga barem dijelom zaštitnički nastrojena svijeta, ali zato je kao izdašnu naknadu nudilo obećanje dolaska do unaprijed određena odredišta i ujedno, kako se vjerovalo, univerzalno priznata mjesta visoke simboličke vrijednosti. Ta se potencijalno okrepljujuća dimenzija pješačenja još uvijek razabire kod Sebalda i potom kod Geea, ali s nekim važnim razlikama. Unutarnja praznina ono je što sada navodi na put i kretanje prema, kako kaže jedan od glasova u Patience (After Sebald), mjestu ozdravljenja, odrješenja ili samospoznaje. To više nije blagotvorno pješačenje prostranstvima zadivljujućih i nedirnutih prirodnih vidika, poduzeto u svrhu oslobađanja od tereta aktualnih skučenosti i otkrivanja još nepoznatih načina postojanja. Nagrada što je današnji tumarajući hodočasnik prima tijekom svojeg labirintskog putovanja susreti su s glasovima strpljivih, onih koji su iz ovoga ili onoga razloga bili utišani, smješteni na rub Povijesti ili naprosto ostali zaboravljeni. Nisu to glasovi šutljive većine, pogubljeni u kakvoj provinciji koja, nije isključeno, leži ponekad i u samom srcu velegrada te kadri beskrajno i uvijek iznova ponavljati navodno vječne istine ili one, opet navodno, dnevno neizostavne “istine s televizije”. Upitan o vremenu svojeg ranog odrastanja, Sebald je u više navrata isticao ozračje zavjere šutnje, srama i obuzetosti slikama prošlosti koje potkopavaju našu sposobnost za diskurzivno mišljenje i paraliziraju naše moralne sudove. Otuda i njegovo razvijanje umijeća slušanja tih glasova strpljivih i njihovih priča i (pri)povijesti koje imaju tu potrebu – jer nije prekasno dok god su živi – da moraju biti prenijete a ni od koga drugoga nije ih više moguće čuti. No to je tek jedan aspekt ovog neobičnog hodočašća; nakon što je bespovratno postao dijelom krajolika Istočne Anglije, autoru se Saturnovih prstena sada “sprema kult!” (I. Sinclaire) i već se neki njegovi čitatelji odvažuju na to da ulazak u njegovo djelo traže u doslovnom hodočašćenju, osobnom posjećivanju tih mjesta što su poslužila kao poprišta njegovim (pri)povijestima.

(Tekstovi iz programske knjižice kolokvija (Ne)vjerodostojni dokumenti, Muzej suvremene umjetnosti, prosinac 2013.)