Teško mi je sad prenijeti nekome tko se nije nikad izbliza sreo s monaškom duhovnošću klauzurnog samostana, koliko svježih poticaja dobije moj duh u susretima s mojom monaškom braćom,a tek kad se zaželim duhovnog mira i udaljavanja od svijeta pa odem na duhovne vježbe i u klauzuru s njima. Sedamnaest godina je prošlo od kad sam dala svoje oblatsko obećanje samostanu sv.Kuzme i Damjana da ću kao svjetovna benediktinka u svojoj svakodnevici inspiraciju nalaziti u mudrosti i pravilu našeg duhovnog oca Benedikta.Većina mojih fb prijatelja ni ne zna za taj dio mog života, jer nema ni potrebe da se zna,obzirom da je ,na kraju, trubljenje pred sobom svojom duhovnom praksom potpuno suprotno benediktinskoj duhovnosti. Veliko je bogatstvo moći ući u povremenu klauzuru , kad god ti zatreba , ” zatvoriti” se unutar zidins s braćom,dijeliti svakidnevne poslove,molitvu časova 6 puta dnevno, poštivati satove tišine kada se ne razgovara međusobno,i za to vrijeme posvetiti se slikanju,pisanju,kontemplaciji ili vrtlarenju u samostanskom vrtu. S ljudima koji bube koje nađu u crkvi i blagovaonici iznose van,koji niti jednu nisu namjerno zgazili i ubili. Naravno imaju komarnike kao i svi, koriste reoelente, no kao i masti i likere rade ih u svojoj kućnoj ljekarni, u vrtu koriste biodinamički princip sadnje biljaka koje jedne drugima pitiču rast i koriste prirodna sredstva protiv nametnika. Sjećam se svoje prve klaizure s njima,kad sam,kao još friška oblata doṣ̌la na prvo svoje odvajanje od svijeta i upoznavanje monaškog života ,njihovog naizmjeničnog ritma molitve i rada kad me prior pitao želim li čuti kako u originalu zvuči himan “Slavospjev stvorenja Bogu “. Logično,pomislila sam na korsku molitvu ili neku staru eremitsku praksu,jer benediktinstvo vuče korijene od pustinjskih otaca,a smješta se u 7.stoljeće,vrijeme jedinstva Crkve pa tako ne poznaje ni krunicu koja je nastala mnogo kasnije u vrijeme sv

Franje Asiškog, nego se moli brojanica,i to hezihastički,usklađivanjem molitvenog zaziva s disanjem i otkucajima srca, u tišini,braća pišu ikone, i ima puno osebujnih i starih elemenata. No, on je mislio na to kako stvorenja zaista slave Boga ,ne na naš prepjev tog događaja. Uputio me da prije prve molitve časa u zoru,ustanem još za mraka ,sjednem uz samostanske zidine uz rub šume i pažljivo slušam i gledam što će se dogoditi nakon što se ćuk zadnji put oglasi ,kakva će pauza biti prije negoli se zastor noći razgrne nad morem i prve zrake sunca probiju krpz pukotinu neba. Pozorno sam slušala. Ćuk se oglasio zadnji puta,nakon toga nastupile su možda,objektivno 2-3 minute potpune tišine,koje su se činile puno duže,kao dramaturška pauza između činova.Čak je i noćni povjetarac utihnuo. Savršena ,potpuna tisina,u kojoj nije bilo niti jednog zvuka,kakvu nikad nisam doživjela. A onda,zastor neba se razgrće,grane sunce i u isti čas zapjevaju kosovi ( kojih je oko samostana puno,pravo gnjezdilište,zato se i zove Ćokovac,po ćoku,tj.kosu) i štiglici,polete bumbari i pčele, pirne maestral i prvi trenutak zore postane Oda radosti. Tamo sam ja, koja sam uvijek najdublji osjećaj sakralnosti imala u prirodi dpbila i prvu benediktinsku lekciju o geslu ” Moli i radi ,da se u svemu slavi Bog”( podrobnije- neka tvoj rad bude molitva). Podučio me tada bivši prior Jozo, a sada duhovnik oblata kako to geslo nikako ne znači da mi dok kuhamo ili nešto drugo radimo trebamo stalno zvrndati neke molitve. Da Boga trebamo slaviti tako da svi to vide i čuju, stavljati svima do znanja svoju duhovnost i biti božji apologeti u svijetu. ” Pomisli ti” – kaže on” kakav bi to bio Bog kome bi trebalo moje slavljenje i hvaljenje, a još gore- moja obrana, na što bi on spao? Ništa od toga Bogu ne treba sve je stvoreno i postavljeno tako da samim postojanjem Boga slavi. Mi to ne vidimo, mislimo da je cvijet tu zato da ga mi sebi uberemo a ne posadimo novi, da nam životinje nisu i duhovna pomoć jer pokazuju kako svojim postojanjem u svakodnevnoj radosti i prirodnoj svrsi slaviti Boga, a svojom privrzenošću nam krijepiti duh i pokazivati da je sve stvoreno iz ljubavi i mi moramo stvorenju biti ono što je Krist nana- pastiri dobri koji bi za njih život dali,ne porobljivači i iskorištavači.Sve je stvoreno u harmoniji i skladu međuovisnosti a nama treba molitva i disciplina da se koliko toliko možemo dovesti u sklad i suzvučje slavospjeva,kao stvorenje.” Bilo je tu i malo zbunjujućoh lekcija za novopridpšle novake. Benediktinski poučak,pa čak i ukor,uvijek je blag,i duhovit,no vrlo britak. Jednom se mladi novak koji je došao u novicijat ba iskustvo monaškog života,požalio prioru kako djeca koja se u šu.i oko samostana glasno smiju i igraju Robina Hooda, ometaju njegovu kontemplaciju- ne bi ih li prior naime,išao upozoriti da budu tiši. A prior će : ” E sad,kako ti to zamišljaš? Odakle meni jurisdikcija da utišavam dječji smijeh? Što reče Isus- pustite dječicu k meni,njihovo je kraljevstvo Nebesko,ili pustite priore i biskupe k meni,njihovo je kraljevstvo Nebesko? Pa da ja sad ,veliki monah,u važnom poslu dođem i zagrmim” Tišina,ovdje se moli!”( i napuhne prsa prešetavajući se ispred zbunjenog novaka). A onda se teatralno lupi po prsima i veli” A nu mene velikog i važnog monaha kojem dječji smijeh ometa molitvu. O,duhovan li sam,divite mi se!!”.Mladac je otvorenih usta gledao, no nikad vise nije tražio da netko intervenira u ” buku svijeta” da bi on mogao moliti. Ove godine me nije dočekao udomljeni samostanski pas Toto ,koji je svoj samostanski dom imao 15 godina,a udomili su ga s nepu e dvije. Nakon ružnog početka života, iskustvo života u miru samostana bilo mu je blagoslov:,okružen ” svim svojim ljudima” monasima koji ga vole i njegovog veterinara ugošćuju na ručku kad ga dolazi cijepiti ili pregledati i olakšati mu staračke boljetice,Toto je mirno zaspao u svom krevetiću pod vinovom lozom jednog proljetnog poslijepodneva. Dočekao me novi udomljenović ,mladi Ćoki po kojeg su ošli u Čakovec,spašen iz romskog naselja. Lijepe su klauzure i brusenje duha disciplinom i smislom, a lijepi su i blagdani,kao ovsj jučerašnji,kad se mi svi oblati,kao obitelj raštrkana po svijetu,okupimo u našem duhovnom domu ,s našom monaškom braćom ,u zajedničkoj gozbi i slavlju. I odsjedamo u te dane kod pašmanskih oblata. Nema nas puno,upravo zato da bismo izbliza i u čvrstoj vezi mogli živjeti benediktinsku duhovnost s monasima. Grlimo se, radujemo jedni drugima jer smo skoro dva desetljeća( a prvi oblati i dva i pol) prijatelji koji se međusobno izgrađuju,pomažu,ali i zezaju,opuštaju,slave i čestitaju si velike i značajne događaje i obljetnice u osobnim zivotima. Nema tu mjesta pompoznoj pobožnosti,prisvajanju Boga ,politikanstvu oko vjere. Proveli bismo se puno nezgodnije od onog novaka da nas tko čuje da politiziramo. Tako ,u našoj duhovnoj obitelji,ima nas vrlo različitih, pogotovo u političkom smislu. Ilustracije radi,jedan je oblat odvjetnik Željke Markić, a drugi je Tomaševićev pročelnik.Sve to mora ostati ispred vrata samostana. Kubaju se njih dvojica kad smo na plaži ili kod nekog od oblata na večeri- uvijek duhovito,da se svi smijemo,i uvijek s bratskom ljubavlju,jer ono što nas veže najdublji je vez, daleko od politikanstva. Što potreba za javnim iskazivanjem vjere postaje pompoznija,moji odmaci i utihe su češći i dublji. Nadam se da sam vam uspjela pojasniti zašto mi trebaju odmaci i zbog čega sam žedna piti iz Benediktova vrela.