Čitam jutrošnje novosti koje se bave najnovijim gafovima američkog predsjednika što svjedoče o njegovoj ozbiljnoj demenciji.

Nije se lijepo rugati staračkoj nemoći, utoliko prije što ona čeka sve one koji dožive duboku starost (a unatoč napretku medicine, osamdesete jesu ozbiljna starost).

Ovaj narcisoidni čičica lelujava hoda, nesigurne memorije, zbrkanih misli, nedostojan je da bude predsjednik najveće svjetske sile, a to znači i lider svih europskih država koje Amerika drži u vazalnom.odnosu, bez ikakva prava na subjektivitet (vidi sudbinu Orbanove mirovne inicijative). Njegova staračka narcisoidnost i ambicioznost njegove supruge ne daju nam nikakvu nadu.

A s druge strane mu stoji kao alternativa još jedan starac, u nešto boljoj mentalnoj i fizičkoj formi, ali rođeni bezobzirni nasilnik, kršitelj zakona, slabog obrazovanja, loših manira, vehementan i nepredvidljiv.

Neki će reći to je američki problem, neka se sami nose sa situacijom u koju su se doveli. Ma, nije, svaki njihov problem postaje problem cijeloga svijeta, ne samo njihovih vazala, već i oponenata u međunarodnoj politici. A uloga američkog predsjednika toliko je važna da se ne može posve računati na korektivnu ulogu profesionalnog administrativnog aparata. Utoliko prije što je i taj aparat proteklih godina pokazao brojne predrasude i krive procjene.

I tako, nakon prvog smijeha nad Bidenovim omaškama , ostajem u dubokom nespokoju pred budućnošću koja nas čeka.