.

.

Borges je negdje napisao da su san i stvarnost dvije strane iste stvari. Poneko se i zapita šta je to stvarnost, u svijetu koji se ponajviše zasniva na fantaziji. Najveća je umjetnost u tim šumama fikcije pronaći skrivene bisere istinske stvarnosti. Ta mjesta imaju prirodu višedimenzionalnosti jednog dijamanta, koji zrcale u više smjerova stvarnosti koje se ukrštaju i prelamaju. Elementi stvarnosti obično djeluju kao neovisni. Svjetlost je diferencirana u odnosu na tamu, voda u odnosu na zrak, prostor u odnosu na vrijeme. Ali ponekad se u prirodi dogodi vrtlog koji pomiješa atome stvarnosti.

„Dugo nisam vidio sunce u Beogradu; bilo je zarobljenik tmurnog razdoblja”, pripovijeda junak romana „Kristalne rešetke“ Mirka Kovača. Šta to slikar Gabrijel (lik u ovom romanu) podrazumijeva pod „kristalnim rešetkama“? Priča o glavnom liku romana – ona koja se tiče neposredno njega – jeste priča o umjetniku koji te „kristalne rešetke“ pokušava pronaći i uspostaviti ih, u duhovnom smislu, unutar sebe.

„Prije odlaska u Wissous Gabrijel me podučio kako da postavim onaj njegov izum, kristalnu rešetku, između mene i drugih, kako da se oduprem silama zla i promatram stvari kroz tu prozirnu pregradu, čak i onda kad nisu jasne i kad je sve maglovito ili tek u obrisima.“

Prvi se put u romanu Kristalne rešetke – detaljnije – otvara njegova politička dimenzija pojavom mladog slikara (M. S.), koji po ulasku ispod pelerine izvlači sablju i govori da su njegova obilježja “sablja, kist i krst”. Odmah iza toga počne govoriti o korijenima, porijeklu srpskoga naroda, nabrajati mnoštvo izmišljenih mitova (tu je vrlo zamijetno ironiziranje pisca), da bi na kraju g.l. izjavio kako NEMA PORIJEKLA I NE ZNA KO JE, premda to nije bila istina. Sporječkali su se, a onda je g.l. rekao slikaru da se ne plaši njegove sablje. Svi prisutni su u trenu stali na stranu naoružanog mladog slikara, što je bilo zapanjujuće.

Na koncu poraženi slikar Gabrijel sam sebi govori: “Dakle, to je sudbina čovjeka koji o nacionu drukčije misli i odbija mitomaniju.” U središtu tog društva beogradskih umjetnika je slikarska grupa Mediala koja je djelovala „pedesetih“ čiji su članovi bili, pored ostalih, slikar Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Filip David i dr.

Statisti dolaze i odlaze, ali predstava ide dalje. Odsjaji sunca se u prirodnom umirujućem ritmu miješaju sa kišom, olujni oblaci sa vjetrom, proljeće izgubi svoje obrise u ljetu koje nadire. Vrijeme izgubi ekvivalente u kalendaru i tokovi stvarnosti postaju mnogo brži. To svoj odraz dobije u mentalnim procesima, tokom kojih našu unutrašnjost zahvati taj vrtlog duše. Pomiješaju se slojevi stvarnosti, ono što primamo od stvarnosti i ono što je porijeklo snova. Tada svijet nije moguće ukalupiti logikom semafora, koji sve svrsta u kategoriju tri boje. Oluja kao vrtlog atoma je istovremeno i prostor pražnjenja i pročišćenja i način da elementi stvarnosti dobiju novu formaciju. Ti procesi se odvijaju u kosmičkim tijelima, energiji zvijezda, čije se tkivo sastavlja i rastavlja. Svako tijelo u svemiru podliježe takvim procesima, a u ambijentu zemlje je to uistinu posebno, jer jedino na zemlji postoji i duh čovjeka, koji je mjesto prožimanja ostalih elemenata stvarnosti. To je tako barem u radijusu nama poznatog svemira, gdje nema života, osim na našoj planeti. Mi živimo u vremenu kasnog ledenog doba, čija je pojava omogućila pojavu ljudske civilizacije u današnjem obliku. Planeta se vremenom sve više zagrijava, jer se otopljava led na polovima i mijenja se ubrzano kontekst života. Civilizacija je ukalupljena u jako surov kosmički ambijent. Za razliku od naizgled harmoničnih relacija između nebeskih tijela, ljudski odnosi ponekad bivaju zahvaćeni vihorom rata i haosa. Slikar Miro Glavurtić je pišući o Danilu Kišu napomenuo jednu teološku anegdotu, u kojoj se opisuje Božja igra spram pobunjenih stvorenja, kojima Bog oduzima razum, da bi potom oni u bezumlju stvarali zemaljski pakao, tvrdeći, urbi et orbi, da je zemaljski raj na pragu i da treba samo još pobiti par miliona. To se odnosilo na njihov poratni odnos prema komunizmu i SSSR-u. Mihail Bulgakov je svojim romanom „Majstor i Margarita“ pokušao da uđe u trag demonskom karakteru Staljinove vlasti. Osnovno obilježje stvarnosti ovog „apostola istine“ je kosmička pukotina koja se dogodila u sučeljavanju između Isusa i Poncija Pilata. To je prvobitna pukotina nove ere, a ta pukotina se iz godine u godinu, tokom protekla dva milenija, umnožavala, a to umnožavanje je kreiralo shizofreno društveno stanje. Ono zahvata odnose između stvarnosti i sna, što je prostor u koji se upliću demonske sile. Brojne vidljive i nevidljive granice prožimaju ljudsku stvarnost. Može biti da je to razlog zašto je Sovjetski režim „sakrivao“ roman „Majstor i Margarita“. Sakrivao je vlastiti lik od svog literarnog ogledala. Prvobitnu pukotinu naše ere, koju predstavlja žrtvovanje Isusa, Bulgakov oživljava unutar strukture modernog društva, ma koliko ta pukotina bila nevidljiva, na način da je često predstavljana kao neki neživi Mit ili izmaštana bajka. Ali ipak je Isus srušio hram stare vjere i osnovao hram nove istine. Poncije Pilat predstavlja tu represivnu vlast, kojom upravljaju demonske sile, kao što je to bilo i u vrijeme Bulgakova. Evo jednog fragmenta razgovora između Poncija Pilata i Isusa iz romana „Majstor i Margarita“: „Među ostalim govorio sam – pričao je uznik – da je svaka vlast nasilje na ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti careva, niti ikakve druge vlasti. Čovjek će prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast.“

Pilatu je tokom njihovog razgovora u jedan mah šiknula krv u glavu i prokuratoru se nešto dogodilo s vidom. Učinilo mu se da je glava zatočenog Isusa nekud otplovila, a da se na tom mjestu našla neka druga. „Pilatu se učinilo da su nestali ružičasti stupovi balkona i jeršalajimski krovovi u daljini, dolje iza vrta, i da je sve unaokolo utonulo u gustom zelenilu kaprijskih vrtova. I s njegovim sluhom se dogodilo nešto čudno: kao da su u daljini zazvučale trube tiho i strašno i vrlo se jasno začuo nazalni glas koji je oholo zatezao riječi: „Zakon o uvredi veličanstva“…“

U njemu samom se otvarala pukotina, svijet obmana, koji u nevidljivom obliku uvjetuje sve manifestacije Realnosti, a to je i prostor koji popunjava Woland, baš onaj s nadimkom W, koji se vrzmao po balkonu dok se odvijala ta drama kod Poncija Pilata. To je đavo koji se kao stranac pojavljuje u prvom poglavlju Bulgakovljevog romana, kad otpočinje razgovor sa Berliozom i Bezdomnim na klupi. Oni ga sumnjiče da je Nijemac i špijun, ali on za sebe govori da je stručnjak za crnu magiju. Pored ostalog rasprava među njima ide u smjeru propitivanja zakona koji upravljaju ljudima na planeti. Ako nema Boga, ko onda upravlja ljudima. Kako može to biti čovjek, kad on nije u stanju pouzdano sastaviti plan niti sa svoj vlastiti sutrašnji dan. Woland najavljuje Berliozovu „slučajnu smrt“ na tračnicama tramvaja, a nakon Berliozovog misterioznog ubistva koje se uistinu i dogodilo, nestaje u moskovskoj tmini: „Ivan je jauknuo, pogledao u daljinu i ugledao mrskog neznanca. Taj je već bio kod izlaza u Patrijaršijsku ulicu, ali nije bio sam. Više nego sumnjivi regnent uspio mu se priključiti. Ni to još nije sve: kao treći, u društvu se pojavio, ne zna se odakle, mačak, ogroman kao nerast, crn poput čađi ili vrane, s očajnim vojničkim brcima. Trojka se uputila u Patrijaršijsku ulicu, mačak je pritom hodao na stražnjim nogama.“

Pjesnik Ivan Bezdomni povezuje da je Woland kriv za ubistvo i kreće u potragu za njim po noćnim ulicama grada. Upada u neobične situacije, pokušava plivati u rijeci pri čemu ostaje bez odjeće, a potom nag dospijeva u restoran u kojem su se okupili književnici kao na Isusovoj posljednjoj večeri, a tih „književnih apostola“ je bilo, kakve li slučajnosti, upravo dvanaest. Poludjeli pjesnik izaziva incidente tako nag, te ga prisilno odvode u psihijatrijsku bolnicu. Duševna bolnica, skupa sa njenom metodologijom koja se zasniva na zvaničnoj istini i skupovima pravila, nema razumijevanja za njegove tvrdnje da je misteriozni Woland kriv za Berliozovu smrt. To nam govori da zvanična istina, a medicinska praksa takvih ustanova se oslanja na neke zvanične istine, ne računa sa metafizičkim uplivom nevidljivih sila. Ako se one u razgovorima sa pacijentom pojave, to se stavlja u kategoriju nekog duševnog poremećaja. Uostalom, to je priroda metafizičkog nesporazuma između Isusa i Poncija Pilata. Baš je to razlog zašto su razne duševne bolnice iz tog perioda korištene kao ustanove za nadziranje i kažnjavanje. Pored logora, zatvora i drugih sabirnih centara, duševne bolnice su korišene za progon nepodobnih. Posebno ukoliko bi se pojavila neka kritika režima, tu je bila duševna bolnica da na takve postupke stavi kategoriju duševnog poremećaja, sa potpisom i pečatom. Zbog toga u toj bolnici gledaju „blijedo“ Ivana Bezdomnog, kad im pokušava objasniti susret s Wolandom. Pjesnik pripovjeda da su se u kući duhova (geisterhaus) u kojoj je stanovao nastradali Berlioz dešavale čudne stvari. Naime, stanari te kuće su na misteriozan način „nestajali“. Tako je jednog stanara policajac pozvao u stanicu da nešto potpiše na deset minuta, ali on ne samo da se nije vratio nakon deset minuta, nego se nikako nije vratio. Još čudnije je da je s njim „nestao“ i policajac. U taj stan dolazi i Woland jer želi potpisati ugovor za sedam predstava. U stanu se pojavljuje i mačak, prikaze u odrazu ogledala i direktor pozorišta „silazi s uma“, i nestaje iz stana, i na neobičan način, kao potezom magičnog štapića, se pronalazi na obali otoka Jalta. Moderni svijet je poput napuklog ogledala, koje zrcali u različitim smjerovima i čije stvarnosti povezuju nevidljive niti fantastičnog. Tako da je suvislo pitanje ko upravlja svijetom. Da li je to čovjek ili „metafizičke“ sile. Ako postoji Bog, zašto je svijet ustrojen na demonskim principima. Bulgakovljev roman je dokaz da jedino đavo uistinu postoji, jer se njegovo prisustvo vidi na svakom koraku. U najmanju ruku je svijet ovog romana dualan. To razdvajanje kreće od Isusa i Poncija Pilata. Likovi se dijele na one koji imaju demonske osobine, koje vladaju svijetom i one koji se granaju od Isusa, koji su žrtve. Oni su progonjeni, zatvarani. Međutim, država iz vremena Poncija Pilata i država iz vremena Staljina se itekako razlikuju, jer je u te 2000 godina stvarnost shizofreno umnožena u svojim napuklinama, te je i sama demonska priroda tog svijeta postala još i više izražena. Ovdje se još nameće jedan bitan problem. To je priroda istine. Kao da je i njena priroda dualna. Vidimo da postoji jedna zvanična forma istine. To je istina Poncija Pilata. Ona je djelatna, u njegovim rukama je žezlo vlasti. Narod prihvata i podržava tu istinu. To je istina koju utvrđuju isljednici, policijski komesari, ljekarski konzilijumi. Preko nje se sprovodi represija vlasti. Ali vidimo i da postoji Isusova istina, istina Ivana Bezdomnog u ovom Bulgakovljevom romanu. To je istina „poniženih i uvrijeđenih“, onima kojima se oduzimaju ljudska prava… Tako da se i te dvije verzije istine sukobljavaju. Na neki je način to sukob kosmičke i svjetovne istine. Kosmička istina zahvata stvarnost u svoj njenoj fantastičnoj složenosti, dok svjetovna istina odražava jedan suženi radijus stvarnosti, koji se svodi na učvršćivanje vlasti određenog režima. Ukoliko neki roman svojom istinom potkopava „istinu“ režima, on će biti „sklanjan od očiju“ i izložen „osporavanju“ od režimskih književnih autoriteta. To je bila sudbina Bulgakovljevog romana „Majstor i Margarita“. Njegova je sudbina da bude nevidljiv, jer mu sistem ne dozvoljava prostor u javnosti, niti pečat i potvrdu vjerodostojnosti takve istine. Ne samo to, već se autoru nastoji prišiti neka zvanična forma nepodobnosti, zatvorska izolacija ili neka dijagnoza. U vrijeme pred Drugi svjetski rat, kad je nastajao roman „Majstor i Margarita“, to je bilo posebno izraženo. To naročito važi za književnost koja demistificira narative na kojima se zasniva politička vlast, odnosno koja razotkriva zlodjela te vlasti, razne represivne mjere i zločine. Ako neki roman iznese na vidjelo neku stogo čuvanu i potisnutu istinu, sasvim sigurno će biti izložen osporavanju i sklanjanju od „očiju“ javnosti. A književni autoriteti zvanične vlasti više napora ulažu u strategije „osporavanja“, nego u afirmaciju određenih narativa. Ponovo se vraćamo na pitanje ko upravlja svijetom. Da li je to istina, znanost ili Bog? Bulgakov dokazuje svojim romanom da svijetom upravlja crna magija, znanost hipnoze i obmane, umjetnost trgovine varkom i trikom. Kad se taj zanat podigne na jedan globalni sistem, što je danas u vrijeme tehnologije i masovne komunikacije moguće, onda umjetnost hipnoze i obmane može zadobiti čudovišne razmjere. Njene tragove je jako teško pratiti, ali postoje skriveni zakoni po kojima takve vještine postoje i uvezuju ljude na nepredvidljive načine. Premda „Majstor i Margarita“ kreće od Mita o Isusu, vidimo da Wolandova crna magija ima mnogo veću primjenu u stvarnom ambijentu čovjekovog postojanja na zemlji. Svijetom upravlja masovna hipnoza u kombinaciji sa teatarskom prezentacijom. Političar je više pozorišni mađioničar, koji trguje obmanom. Elektronski mediji dovršavaju posao sa „ispiranjem“ mozga, kojim se postiže efekat hipnoze. Postoji još jako mnogo oblika hipnoze kojom se uspostavlja vladavina nad ljudima. U takvom ambijentu istina je izgurana sa „pozornice“. Ona se nastoji izolirati, čemu je dobar primjer slučajni razgovor u noći pod mjesečinom, između Ivana Bezdomnog i Majstora, u psihijatrijskoj bolnici. Pošto su obojica pratili tragove istine putevi su im se spojili u izolaciji, unutar bolnice koja „ispravlja“ neadekvatne oblike mišljenja i ponašanja. Potrebno je napomenuti da se ambijent u kojem je nastajao roman „Majstor i Margarita“ odnosi na tridesete godine 20-tog stoljeća, na vrijeme koje je bilo uvertira u Drugi svjetski rat. To je zapravo bilo vrijeme kad vlast ne razaznaje pravog od krivog, kako je napisao Ivo Andrić u „Prokletoj avliji“. Tako je i u ovom Bulgakovljevom romanu istina zgurana u proklete avlije, dok u javnom prostoru vladaju demonske sile, koje se služe trikovima i obamanama, odnosno crnom magijom. Mit o Isusu i Ponciju Pilatu je upisan u sistem veza unutar čovječanstva 2000 godina kasnije. Ukupno to vrijeme je bila kosmička era obilježena Isusovom žrtvom. Sistem veza koji je uspostavljen u romanu „Majstor i Margarita“ još uvijek je unutar te ere. Postavlja se pitanje koliko će taj kosmički period trajati. Da li će nova era, koja je otpočela obilježavanjem kalendara od Isusovog raspeća, trajati i u vrijeme koje će obilježavati procesi vještačke inteligencije? Da li se približava kraj tipa čovjeka, koji je obilježio zadnje 2000 godina? Razmjere društvene deformacije, koje opisuje roman „Majstor i Margarita“ kao da najavljuju taj razvoj događaja. Takvom čovjeku novog doba će se upravo hipnoza putem tehnologije nametnuti kao osnovna ideologija i upravljačka snaga. Ti procesi se već sada zapažaju, jer se upravljanje ljudima uspostavlja uz pomoć tehnologije, baš manipulacijama koje se zasnivaju na svojevrsnoj hipnozi. Spektar alata kojima se ta hipnoza ostvaruje je jako veliki, premda se još uvijek koriste neke provjerene, tradicionalne discipline. Reality show našeg vremena koristi načela izvedbene umjetnosti, ali prije svega jezik i ostale uhodane metode. Njihovu snagu podiže na globalnu razinu putem tehnologije, koja osnovni efekat kontrole nameće hipnotičkim manipulacijama. Čak i dok piše tekst o romanu „Majstor i Margarita“ čovjek ima osjećaj da nešto „sakriva“. To je vrsta romana čije istine borave u takvom ambijentu da se moraju sakrivati. Ukoliko je društveni ambijent u javnom prostoru takav, da se istina mora sakrivati, onda je to najbolji dokaz koliko je svijet zastranio. Romane, koji u takvim okolnostima iznesu neku istinu, autor nekako nesvjesno i sam sakriva, jer predosjeća da bi zbog iznesenih istina mogao imati probleme. Ali ne samo roman, čovjek je prinuđen da prikriva istine i o vlastitom životu, jer je napravljen takav društveni kontekst da se neki slojevi identiteta moraju „prešućivati“ ili sakrivati. To ide tako daleko, da je prihvaćeno kao „normalna“ društvena praksa. U današnjem vremenu nam je „ubačen“ virtuelni sustav namijenjen za špijunažu (razne društvene mreže), koje mi krasimo nekim svojim „istinama“, ali se u pozadini krije projekat „očitavanja“ misli, pomoću kojeg se upravlja ljudima. Ta špijunaža se javlja i u najbezazlenijim oblicima virtuelne komunikacije, čak toliko da je virtuelna špijanaža postala zapravo kultura života. Nešto je slično postojalo u vremenima pred Drugi svjetski rat, koje je iznjedrilo svijet romana „Majstor i Margarita“. Međutim, u svemu tome se pojavljuje još jedan mnogo bitniji problem. Ako uzmemo u obzir spoznajno suženi ambijent u kojem su se oblikovale monoteističke religije, koje su pratile čovjekov put dobrih 2000 godine, nameće se pitanje da li one odgovaraju globalizacijskim procesima, koji se uveliko pred nama odvijaju. Ne samo tromi i stari Mitovi o Isusu i drugim svetim ličnostima, nego i sami jezici, koji su bili instrument religija, postaju nepotreban balast. Ljudski rod će doći do mnogo efikasnijih sredstava za komunikaciju nego što je to jezik. Sam jezik će biti napušten, kao neka stara Tvornica iluzija. To će istovremeno značiti i kraj Isusove ere, po čijoj žrtvi se obilježava kalendar u zadnje 2000 godina. „Majstor i Margarita“ je roman koji je pokušao da opiše procese alijenacije i depersonalizacije, koje često prelaze u shizofreno stanje, koje je čovječanstvo doživjelo u odnosu na prvobitni Mit o Isusu, koji je upisan u stvarnost ovog romana. Po svemi sudeći se odvija jedna nova nebeska konstelacija sa novim rasporedom zvijezda, koja će istovremeno i značiti jednu novu kosmičku smjenu. Poznata je Vergilijeva „Četvrta ekloga“, koja se kasnije tumačila kao predskazanje Isusove ere. Ideologija post-humanog čovjeka će pronaći neku adekvatniju religiju, koja neće toliko ovisiti o jeziku, nacionalnom kontekstu i tome slično. Bela Hamvaš je napisao tekst „Enohova apokalipsa“, koja je prema saznanjima starija od starozavjetnih tekstova. Pored ovog čovječanstva, postojala su u prošlosti još dva ili tri čovječanstva. Spoznaje iz povijesti je potrebno pomjeriti mnogo više u prošlost, nego što to čini suvremena historiografija. Hamvaš piše da je u začetku vremena bilo stvorenja koja su darovanu slobodu iskoristila ne za ispunjenje zakonske mjere, nego za njeno kršenje: „Tokom putovanja po drugom svijetu Enoh je iznad haosa vidio sedam ogromnih zvijezda koje su lebdjele iznad „ništa i ničega“ vezane jedna za drugu. Na pitanje šta to znači, Enohu je anđeo pratilac rekao: ovih sedam zvijezda je napustilo putanju koju im je zakon odredio i htjele su da odu na samostalnu putanju; po naređenju Gospoda vezane su i kao kazna okačene su iznad haosa. Kada su „nadglednici“ napustili nebo i stupili u nedopuštene odnose s kćerima čovjeka, takođe su prekšili zakon. Cjelokupno biće zemlje je postalo nezakonito. Kada su žene uz pomoć tajnog znanja počele da se šminkaju i da se kite krznom i perjem i da čine svoje opačine protiv ljudi i kada su ljudi uz pomoć anđela izdajnika počeli da pljačkaju dubine zemlje, planine, šume, mora, životinjski i biljni svijet, prekršili su zakon. Čovječanstvo je dospjelo u stanje izvan zakona, jer je, kao onih sedam zvijezda, na nedopušten način iskoristilo slobodu i prekršilo mjeru.“ Već je rečeno da je roman „Majstor i Margarita“ nastao u društvenim okolnostima koje su se preobrazile u Drugi svjetski rat. Poplava „iluzija“ koje su društvo odvojile od pojmova bliskih istini je toliko nabujala, da je na kraju i laž podignuta na nivo institucije. To je uvertira u stupanje izvan zakona i otvaranje prostora za sistemsko sprovođenje zločina. Mnogo toga se nakupilo na rubovima, mnogo toga je isklijalo iz pukotina stvarnosti, a u takvim šumama fikcije se najbolje snalazi sam đavo. Bog je možda stvorio čovjeka, ali nije pripremio adekvatan plan i program za njegov život. A pošto on neće da se pobrine za čovjeka, onda će se pobirnuti sam đavo. Čovjek i nema drugog izbora nego da potpiše ugovor sa đavolom, i postane trgovac maglom i mjesečinom, švercer iluzijama i trikovima, šibicar i krivotvoritelj. To je najkraći i najučinkvitiji put. Tako dospijevamo u stanje kad se istina odvoji od svijeta, a čovječanstvo zabrazdi sporednim putevima u šumama fikcije sa Faustovim dalekozorom, koji umjesto jasnog pogleda prikazuje iluzije i obmane. Poncije Pilat je i samog Isusa optuživao da je obmanitelj. Evo jednog fragmenta iz romana „Majstor i Margarita“: „Vjeruješ li ti sam, prokuratore, u to što govoriš? Ne, ne vjeruješ! Nije mir, nije nam mir donio obmanitelj naroda u Jeršalajim, i ti, konjaniče, to predobro shvaćaš. Ti si ga htio pustiti zato da uznemiri narod, naruga se vjeri i dovede narod pod rimske mačeve!“

Vlast Poncija Pilata je jednako tretirala Isusa kao što se tretiraju danas u duševnim bolnicama oni koji tvrde da su proroci. Kako razabrati pravog od krivog, i da li je pravi ikada postojao? Fantazija je uistinu najsnažnije pogonsko gorivo i realnost kao njen antipod zapravo i ne postoji, nego se stvarno privremeno oblikuje u interakciji različitih razina Fantazije, a potom se sjedinjuje sa tom Fantazijom praveći prostor da se nastavi potraga za onim što je stvarno. U toj igri varki uistinu može proteći čovjekov čitav život, jer srećom život ne traje dugo. Na kraju se ispostavi da je i vrijeme velika obmana. Ako ništa književnost je dokaz da nije stvarno samo ono što vidimo golim okom. Tek kad se prestanemo uzdati u čulo vida postajemo sposobni da pronalazimo brojne oblike nevidljivih stvarnosti. Ono što vidimo je obmana prvog i najjednostavnijeg stepena, a svakom čovjeku je potrebno mnogo vremena da se riješi te prve obmane. Tu se nadovezuje i famozna „mudrost šutnje“. Čovjeku treba dvije godine da progovori pa onda potroši sljedećih pedeset kako bi se naučio da šuti. Tek nakon toga se otvaraju nove razine stvarnosti i putevi mašte dobijaju neočekivani pravac. Sve dok postoji fantazija, postoji i nada za čovjeka, jer je u toj borbi za prostor slobodne fantazije sadržana tajna obnove.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 14. 07. 2024.