KOMEDIJANTI SLOBODE MEĐU KOLOSIMA SILE

.

Lideri su nam potrebni, ali kakvi? Vrijeme curi, gori nam pod nogama. Naši su vlakovi na „slijepom kolosjeku“. Mi možda i jesmo „stado“, ali ipak zaslužujemo malo bolje „čobane“ od ovih koji nas vode.

„Najgora je činjenica da živimo u moralno zagađenom okolišu. Moralno smo bolesni, jer smo naučili govoriti jedno a misliti drugo. Naučili smo ni u što ne vjerovati, ne primjećivati jedni druge i brinuti se samo o sebi. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje izgubili su svoj dubinski smisao i mnogima od nas nisu ništa doli puke psihološke kategorije, ili nam se pak čine kao izgubljeni pozdravi iz davnina, pomalo smiješni u vremenu kompjutera i svemirskih brodova“, pisao je Vaclav Havel.

Snažna individua se ignorira i više nije poželjna, jer u današnjem vremenu ne samo da ne može biti funkcionalna i dosljedna sebi, već je potpuno suvišna u poretku izgrađenom na kolektivnim vrijednostima, ili kako zapisa Max Horkheimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Budućnost individuuma ovisi sve manje i manje o njegovoj vlastitoj razboritosti, a sve više o nacionalnim i internacionalnim borbama među kolosima sile.“

Umjetnost služi tome da nas uči životu, da nam otkriva umjetnost življenja, da nas, naprimjer, uvjeri kako duhom možemo prevladati okolnosti i svoju prirodu, koji su takoreći materijal pojedinačnog ljudskog života, a ako je to neophodno možemo ih duhom čak i poreći. Čovjek može biti u logoru bio slobodan ako je sačuvao dovoljno duha da materijal života prevlada formom, a umjetnička forma života je upravo sloboda. Samo niže forme slobode uživa onaj ko radi šta ga volja i zadovoljava svoje potrebe kad hoće i kako hoće, više forme slobode osvajaju se odricanjem i njih uživaju samo oni koji usprkos okolnostima čuvaju temeljnu formu svog bića.

Ako ne znaš gdje je pakao pitaj umjetnike, ako umjetnika nema onda si već u paklu. Danas se mnogi u BiH bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su tek sredstvo za akumulaciju moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija. Revolucija nije nikakav zahtjev za svemoćnom slobodom. Naprotiv, ona vodi borbu protiv svemoćne slobode. Buntovnik stremi ka tome da se prizna činjenica kako sloboda ima granice, gdje se nalazi neko ljudsko biće, jer je granica upravo moć pobune tog bića.

.

KAKO OGRANIČITI MOĆ „OGRANIČENIH“?

.

Svijet bi se lako mogao pretvoriti u „kosmopolitski raj“ kada bi se uspjela ograničiti moć „ograničenih“. Dakle, potrebna je pobuna umjesto „prilagodbe“. Džoni Štulić je svojevremeno negdje izjavio: „Živjeti se mora, otud prilagodba“. Kad ga već pomenuh da kažem da je Džoni Štulić nedavno pokrenuo vlastiti radio koji upravo slušam dok se patim sa pisanjem ovog teksta. Džoni je zamislio da to bude „hram muzike jednog vremena“, a naslovio ga je „Radio Propileja“. (Propileji su monumentalni ulazi u Grčke hramove. Naziv potiče od grčke reči “propylon”, što znači “ulaz”. Propileji su karakteristični arhitektonski elementi grčke kulture impresivne i impozantne strukture. Ostavljali su grandiozan utisak sa svojim velikim stubovima, a često su bili ukrašeni i skulpturama, reljefima i drugim dekorativnim elementima. Propileji su takođe imali i simboličku i ritualnu ulogu, predstavljajući simboličan prelaz iz svetovnog u sveto. Neki od najpoznatijih propileja u drevnoj Grčkoj su Propileji na Akropolju u Atini, koji su bili deo Perikleove izgradnje u 5. vijeku prije nove ere)…

Nego da se vratimo našim „komedijantima slobode“ koji mudro ćute, ili kao što duhovito primjeti legendarniLaslo Vegel „glancaju svoje okove“ u nadi da će ovo što nas je snašlo jednom ipak proći samo od sebe, kao ružan san. Oko nas niču Akademije kao pečurke poslije kiše. „Ta divna stvorenja“ koja sebe oslovljavaju Akademicima se brčkaju u plićaku i kriomice na buvljaku traže štof za svoje „građansko odijelo“. Lako je danas postati Akademik, ajde buraz da budemo ljudi to je mnogo teže. Ovdje smo već zakoračili na pozornicu Karađozevog kazališta sjenki ili još bolje – Kamijev teatar apsurda.

Teatar apsurda, kao što je poznato, označava težnju dramske književnosti da narušava svoja tradicionalna pravila, da bi na kraju prerasla u svojevrstan pokret. Dramu apsurda prvi put nalazimo u tridesetim godinama 20. vijeka u djelu Antonena Artoa. Kasnije se ova forma proširila u Francuskoj, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama.

Nakon II svjetskog rata u cijelom svijetu je vladao pesimizam, pa je bilo logično da se pojavi antidrama kao plod takvog raspoloženja koja svoje izvorište ima u filozofiji egzistencijalizma. Dakle, tu prepoznajemo apsurdnost ljudske egzistencije, naglašavanje odsustva trajnih vrijednosti i prave komunikacije među ljudima, isticanje otuđenosti, svijest o nesvrhovnosti, potencira se na čovjekovom mehaničkom djelovanju, upotrebljava se jezik lišen značenja i mnoge druge pesimističke odlike.

Pojam antidrame, odnosno teatar apsurda odnosi se na grupu dramskih pisaca koji su se pojavili oko 1950-tih godina prošlog vijeka. Uprkos tome što se nikada nijesu deklarisali kao škola ili pokret, ono što im je svima zajedničko jeste stanovište o položaju čovjeka u modernom društvu. Začetnik pokreta je nobelovac Albert Kami.

„Eh, što, zar tako uskim stazama“, pitao se Alber Kami.

No, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje. Oni su neraskidivi. Pogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno rada iz apsurdnog otkrića. Događa se, također, da se osjećaj apsurda rada iz sreće. Držim da je sve dobro, veli Edip, i svete su te riječi. One odzvanjaju u surovu i ograničenu čovjekovu svijetu. One poučavaju da sve nije iscrpljeno i da nije bilo iscrpljeno. One izgone iz ovoga svijeta boga koji je ušao u nj s nezadovoljstvom i sklonošću za beskorisne patnje. One stvaraju od sudbine ljudski posao koji se mora urediti među ljudima. Tu je sva Sizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba, a njegova je stijena posve njegova stvar. Tako apsurdni čovjek, kad razmišlja o svojoj muci — ušutkuje sve kumire. U svijetu iznenada vraćenu njegovoj šutnji podiže se tisuću sitnih zadivljenih zemnih glasova. Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upućeni od svih lica, nužno su naličje i cijena pobjede. Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć, pojašnjava A. Kami. Spasenje iz ovog mračnog svijeta nude revolucije koje su, kao što znamo, lokomotive historije. Revolucionarnu ideju, kao i svaku drugu ideju, treba neko osmisliti, pa onda realizirati i finalizirati. U protivnom ćemo kao guske u magli dezorjentirano tumarati „lakši od vlastitih sjena, brži od budalastih misli i svjetlucavih vozila, u kojima ružičasti ljudi dolaze niotkud i voze nikud“, kao što napisa Brecht u svojim Holivudskim elegijama.

.

TIN – BODLER IZ VRGORCA

.

Strast mistike je drugi Tinov izlaz iz beznađa. Ona nije bila toliko strašna i patnička kao njegova „ mistika strasti“, ali je bila trajnija i dopratila ga je, uglavnom vjerno, do groba. U ono doba teških iskušenja i razoračeranja potkraj rata bila je naročito snažna kao i kod njegova davnog predhodnika, majstora Eckharta, koji i nije bio nikakav majstor nego učeni magistar, dominikanski dostojanstvenik i profesor teologije, šest stoljeća ranije. Dok su ostali mistici govorili o ekstazi, slasti i blaženstvu, Baudelaire iz Vrgorca je radostan na ljepotu, poklonik ritma, pokreta, boje, slika, i malenoga trunka zanosa, nikada previše zanosa, jer zna da su u krivom zanosu gnijezda omame i grijeha…

Vidite, nije lako razumjeti genijalce poput Tina. Odlike koje V. Igo smatra obilježjima genijalnosti (u romantičarskom značenju te riječi) treba da se odnose na ona djela i pisce koji odražavaju – i to odražavaju suštinski i duboko – velike prelomne epohe svjetske historije. Ti pisci govore o beskonačnom svijetu koji se stalno mijenja, u kome se nalazi prošlost koja se raspada i budućnost koja još nije oblikovana. Njihovim je djelima svojstvena naročita pozitivna i, tako reći, objektivna nedovršenost. Ta su djela zasićena objektivno još nedorečenom budućnošću, ona su prisiljena da ostavljaju prostor za budućnost. Otuda njihova specifična višeznačnost, njihova prividna nejasnost. Otuda i izrazito bogata i raznolika posthumna istorija tih djela i pisaca. Otuda, konačno, i njihova prividna čudovišnost, to jest njihovo nepodudaranje s kanonima i normama svih završenih autoritarnih, dogmatičkih epoha.

Navešćemo dva mjesta iz Geteovih razgovora s Ekermanom koja svjedoče o gotovo karnevalnskom Geteovom shvatanju ideje smrti i obnavljanja kako posebnih ljudi, tako i čovječanstva u cjelini.

Gete pripovjeda: „Možete li uopće da primijetite da usred ljudskog života često nastaje zaokret, pa ako je u mladosti čovjeku sve išlo na ruku i u svemu je uspjevao, onda se sad sve mijenja, nevolje i nedaće ga, jedna za drugom, pogađaju. Znate li šta ja o tome mislim? Čovjek se mora iznova uništiti! Svaki čovjek istaknutih sposbnosti pozvan je da izvrši neko poslanje. Čim ga je izvršio, u tome obličju on na zemlji više nije neophodan, i priviđenje ga predodređuje za nešto drugo“ (11. marta 1828).

Evo drugog mjesta: „Vidimo nastupanje vremena kad se čovječanstvo više neće radovati tvorcu i on će opet sve uništiti da bi obnovio stvaranje. Čvrsto sam ubijeđen da sve tome vodi i da su u dalekoj budućnosti već određena doba i rokovi kad će početi epoha obnavljanja. Ali dotle će, naravno, proći još dosta vremena te se možemo zabavljati još hiljade i hiljade godina na ovoj staroj, dragoj zemlji“ (23. oktobra 1828).“

.

Na današnji je dan gorio Rim:

VELIKI POŽAR RIMA ( MAGNUM INCENDIUM ROMAE)

.

Veliki rimski požar ili Veliki požar Rima (latinski: Magnum Incendium Romae) je naziv za požar koji je u ljeto 64. pogodio Rim i opustošio veći dio grada. Taj je događaj predstavljao najveću katastrofu u historiji grada od galskog pustošenja godine 390. pne. i za posljedicu imao nestanak mnogih velebnih građevina i vrijednih historijskih artefakata; kao neposrednu političku posljedicu je imao slabljenje autoriteta cara Nerona i nestanak Julijevsko-Klaudijevske dinastije, a dugoročno je imao značajan uticaj na razvoj kršćanstva, s obzirom da su rani vođe tog pokreta stradali pod optužbom za podmetanje požara.

Izbijanje i tok požara

Prema podacima antičkih autora, požar je izbio noću 18. jula 64. u trgovačkoj četvrti, gdje je, prema Tacitu, njegovo brzo širenje potpomogao ljetni vjetar, kao i činjenica da je Rim tada još uvijek velikim dijelom bio sačinjen od drvenih građevina, sagrađenih neplanski i grupiranih u uske uličice. Brzina i razmjeri požara su izazvali sveopću paniku, pa, prema Tacitu, nije bilo ni organiziranog pokušaja da se on ugasi. Prema svjedočanstvima koje navodi Tacit, individualne pokušaje gašenja su spriječavale bande nasilnika, od koje su neke čak i bacale baklje na još netaknute zgrade i tvrdile da djeluju po naređenjima; Tacit smatra kako je moguće da je do podmetanja zbilja došlo zbog nečijeg naređenja, ali i da je riječ o oportunističkim kriminalcima.

U svakom slučaju, požar je zaustavljen tek nakon šest dana, kada se između spaljenih zgrada stvorilo dovoljno otvorenog prostora da spriječi njegovo naglo širenje. Među pogođenim područjima se našao i elitni kvart na brdu Palatin, gdje je stradala Domus Transitoria, palača cara Nerona. Ubrzo nakon gašenja tog velikog požara, izbilo je nekoliko manjih, koji nisu uzrokovali velike ljudske žrtve, ali su zato uništili popularne parkove i hramove u nepogođenim dijelovima grada. Jedan od njih je započeo na imanju Tigelina, omraženog komandanta Pretorijanske garde, što je već tada među Rimljanima stvorilo klicu za razne teorije zavjere i glasine o tome da je požar podmetnut.

Kada je požar izbio, Neron se nalazio u Ancijumu. Shvativši razmjere katastrofe, požurio je natrag u grad te počeo hitno djelovati kako bi što je moguće više ublažio posljedice požara po svoje podanike. Otvorio je vlastite palače kako bi se u njima smjestile izbjeglice, te je iz vlastitih sredstava počeo dijeliti hranu i financijsku pomoć.

Posljedice

Iako se Neron trudio olakšati položaj unesrećenih Rimljana, nezadovoljstvo njegovom vladavinom, koje je dotada tinjalo uglavnom među pripadnicima više klase, se naglo prenijelo i na naglo unesrećene pripadnike niže klase. Među njima su se brzo širile glasine o tome da je upravo sam Neron podmetnuo požar. Motiv za navodni palež je brzo dao sam Neron kada je objavio planove za obnovu opustošenih dijelova grada, koji su sadržavali ne samo prostrane i bogato ukrašene ulice, nego i novu velebnu palaču pod nazivom Domus Aurea; sve te ambiciozne građevinske planove nije mogao ostvariti bez prethodnog rušenja ili eliminacije već postojećih objekata na njihovom mjestu.

Neron je brzo shvatio da se narod okreće protiv njega, pa je krivce za palež pronašao u maloj, relativno nepoznatoj ali radikalnoj sekti čiji su se sljedbenici nazivali kršćanima. Naredio je masovna hapšenja kršćana, a potom i njihova pogubljenja, pri čemu kao razlog nije navodio samo palež nego i, kako Tacit tvrdi, “mržnju prema čovječanstvu”. Kršćani su pogubljivani tako što su bacani divljim zvijerima u arenu te živi spaljivani na gradskim ulicama.

Neronovi napori da krivnju preusmjeri na kršćane, međutim, nisu dali rezultata. Za veliki dio Rimljana on je ostao krivac, a o tome svjedoči i anegdota koju mnogo godina kasnije navodi Svetonije i prema kojoj je Neron, promatrajući požar, svirao liru i pjevao o uništenju Troje. Upravo je požar, odnosno ta anegdota, najzaslužnija za reputaciju Nerona kao luđaka, piromana, a kasnije je, zahvaljujući tome što su rimsku historiju pisali pobjednički krščani, prikazivan kao oličenje krajnjeg Zla. U očima svojih suvremenika je, pak, Neron, izgubio naklonost bogova, pa se već sljedeće godine organizirala Pizonovska zavjera s ciljem njegovog svrgavanja; Neron ju je uspio zatrti, ali je započeo s masovnom čistkom svih uglednih ličnosti za koje je sumnjao da bi ga mogli svrgnuti. Istovremeno su provincijama Carstva nametnuti veliki porezi s ciljem da se prikupe sredstva za obnovu. Ti su ga postupci samo još više izolirali i bitno doprinijeli njegovom padu godine 68.

.

NERON JE HTIO „VEĆI I LJEPŠI GRAD“

.

Na temelju oskudnih, ali i proturječnih podataka koje navode razni antički izvori, stvorilo se četiri moguća objašnjenja o uzrocima požara:

Neron je, motiviran ludilom, naredio da se Rim zapali kako bi dobio u požaru umjetničku inspiraciju; to je najpopularnija verzija koju navodi Svetonije, iako najmanje vjerojatna;

Neron je naredio da se Rim zapali kako bi na njegovim ruševinama sagradio “veći i ljepši grad”, odnosno proveo projekt velike obnove; to je verzija koju navodi Kasije Dion; i prva i druga verzija proturječe Tacitu koji je bio neposredni svjedok događaja, i u svom tekstu bio skeptičan prema Neronovoj krivnji.

Požar je po svemu sudeći izbio slučajno, što je verzija koju većina suvremenih historičara drži najvjerojatnijom, s obzirom da su se slični požari – iako ne s tako spektakularnim posljedicama – događali i prije i poslije u historiji grada Rima; požar je izbio ubrzo nakon punog mjeseca, pa je malo vjerojatno da bi u takvim okolnostima itko riskirao s njegovim masovnim podmetanjem;

požar su podmetnuli kršćani, odnosno njihova ekstremna frakcija, smatrajući kako će upravo uništenjem Rima ostvariti predskazanja o dolasku Kraljevstva Božjeg.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 18. 07. 2024.