Ovo ću reći kratko, jer stvarno nema smisla ponavljati.

U doba “kiselih krastavaca”, kad vlada višak vrućine, a manjak pravih vijesti, novinarska i priučeno novinarska pera hvataju se tema koje promoviraju nečiji lik i djelo, dakle, počinju pisati o umjetnosti, stvaralaštvu, kolekcionarstvu, vrhunskim hobijima, građevinama i sličnim “tragovima na zemlji” , koje ljudi nastoje za sobom ostaviti. Pri tom , nužno, ulaze u područje vrednovanja, pa premda nisu opremljeni instrumentarijem, redaju komplimente, po kojima ispada da smo zemlja s najvećim brojem “genija iz našega sokaka” na cijeloj planeti.

Hajde, u ime estetike, hijerarhije i zdravoga razuma, prestanite više. Pisala sam o tome prije 50 godina, pišem i sada, s maksimalnim oprezom. Ne bih da nekoga zakinem i oštetim, ali zaboga, znate li uopće što je “remek djelo”, što znači “opus” i uz što pristaje pridjev “monumentalan”? Dužina i trajanje neke umjetničke prakse zamalo da ne znače ništa. Veliki geniji pera, kista, glazbe, izgorjeli su u prvoj trećini ili eventualno na polovini životne dobi, a na njihovu se djelu (ostavštini) uopće ni ne nazire trag godina. Ono je svemirsko, univerzalno, svjetsko, u gornjoj ljestvici dometa i to je neporecivo.

.Zašto ljudi misle da su “kraljevi /kraljice svemira” ako im se potrefi

desetak dobrih pjesama? .Zašto vjeruju da postoje veliki dometi bez patnje, iskušenja, katarze, rizika, gubitaka?. Iz neke sibaritske, usaljene pozicije hobistički se glasaju i misle da je to veliko? . Impresioniraju krsne kume, župnika, najbliže susjedstvo?.Skupljaju diplome po malovaroškom okrugu, ispod lipe, bukve, kestena, mušmule i jorgovana?. Dajte, dosta. Što književnost, nacionalna ili bilo koja, uopće ima s tim? .Sami Pulitzeri i Nobelovci, samo što vražje nominacie nikako da stignu. Pa, smirimo se bar temporalno. Ostanimo u okvirima i dometima vesele brojglovske svadbene zabave s pivom i pečenim krmićima i ribama, i neka tako bude, za sva buduća pokoljenja!

Još je gora situacija sa slikarstvom, za koje postoji gotovo toliko eksperata, koliko ima i samoukih (uglavnom) autora. Precrtavati razglednice i herojske prizore, mrtve prirode i Djevojke s lutnjom ili secesijske cvjetne aranžmane, pa se hladnokrvno zvati “slikarom”, nije li pomalo nedostojno? Ima toliko dobrih, jednostavnih autora, koji iz najbližega okružja (prirode) ili vlastitoga života crpe radosnu inspiraciju, ne smatraju to svjetskim čudima i vesele svoju ustaljenu publiku, da grandomanija ovih prvih tek tada dobiva na grotesknoj dimenziji! Vrlo je bitno znati svoju mjeru, ne razbacivati se “genijalnošću”, ne smatrati da ti zajednica ili sredina išta duguju što si život posvetio umjetnosti, jer konačno i to je osobni izbor , učinjen davno, sa svim izazovima i rizicima posla.

Modigliani i Chagall imaju neke obljetnice, pitam se koliko ih je puta za života netko proglasio “genijalnima”, i zašto je prvi bacio u očaju svoja djela u rijeku, a drugi se napsovao, plaćajući stanarinu i struju svojim slikama, dok mu nije tračak sunca zasjao iza oblaka? Nitko ne traži da umremo za umjetnost niti da umremo siromašni i odbačeni, no gloria mundi ima svoju cijenu, oko koje nema pogađanja i petljanja, kao što bi neki to evidentno htjeli. Citirat ću Selimovića, također opetovano, u nedostatku vlastite musrosti: “Slab je koji govori, a slabo je i ono o čemu govori”.

Pa, primimo stvari kakve jesu i spustimo durbin. Graditi sebi piramidu na zemlji malo je preuzetan zadatak, barem za jednu prosječnu ljudsku karmu. Ohanimo, vrućina je, možda nam dužina vlastite sjene u sumrak pokaže pravu mjeru.

.

Flora Green