Kad sam dobila Nazora za Unterstadt, molima sam slobodan dan u HNK kako bih otišla na dodjelu. I dobila sam ga. Gjalski je već predstavljao problem. Naime, tajnica tadašnjeg intendanta je izjavila: “Šojatica samo tako dobije slobodan dan, a da ja želim otići u Zagreb u šoping, morala bih uzeti dan godišnjeg.” Zato sam za odlazak po Gjalskog morala uzeti godišnji. Kad je Unterstadt ušao u konkurenciju Marulićevih dana, intendant me nije htio voditi s umjetnicima. Kad je HNK pozvan na Sterijino pozorje i Dubrovačke ljetne igre, išla sam s ostalima samo zato što su i Pozorje i Ljetne igre platili moj smještaj (intendant nije vidio razlog da me vodi i plaća mi hotel)… Za gostovanja na međunarodnim festivalima, gostovanja na poziv inozemnih sveučilišta sam morala uzimati dane godišnjeg. Kao da idem u šoping. Predstavljala sam moj grad i moju državu na zapravo diplomatskoj razini, a tretiralo me se kao da idem u šoping, u tešku zajebanciju (oprostite na izrazu)… U kazalištu me, naime, tretiraju kao zaposlenicu administracije, ne kao umjetnicu – premda su trenutno na repertoaru dvije predstave nastale prema mojim romanima, premda su moji romani kao predlošci kazalištu donijeli i Orlanda i Marula i…

Kazališni umjetnici koji su trudom, talentom i zalaganjem polučili velike rezultate imaju pravo na titule opernog ili dramskog prvaka, nacionalnog prvaka, što im jamči značajna povećanja plaće (da se razumijemo, itekako to zaslužuju)… Meni se skida 5 posto s plaće zato što (još) nisam završila fakultet. Prije dva tjedna me netko iz administracije prijavio da sam otišla 20 minuta ranije s posla. morala sam pisati očitovanje. Možda zato neću ni moći završiti fakultet… Mislim da mnogima nije uopće jasno, niti si mogu pojmiti kaos u kojem živim, činjenicu da zbog opstanka (plaća manja od 1000 eura, a ja samohrana majka sa stambenim kreditom) radim tri posla. Ljudi vide “uspjehe”, ali ne i trud. Gradski vijećnici se natežu oko brončanih bista kako bi dobili političke bodove. Nitko ne misli na umjetnike koji su još živi, no koje se tretira kao zadnje nitkove… Možda ću kad umrem biti “brend” ovoga grada. Možda. No to mi tad neće biti važno. Bit ću mrtva.

PS Imam mnogo odvjetnika, pravnih stručnjaka i pravnika među mojim prijateljima… Ima li pravna struka neko rješenje za mene – izroda?