Nestala je linija horizonta, vidljiva granica između neba i mora. U toj bi se točki, najdaljoj, u pravilu trebala izoštriti ova fotografija. Po tome bi se vidjelo i stoji li kadar “ukrivo”, ili je ravan. Ali nema horizonta, pa nema ni orijentacije. Život bez orijentacije neugodan je i nepokojan, kao neprekidno hodanje po ukrivljenom podu. Psihološki je neugodno i kad nema te tobožnje optičke linije, ljudi na obali intuitivno je traže pogledom, mnogo nas je koji na taj način vježbamo vid i istodobno se smirujemo, hoćemo znati gdje se točno zemlja odvaja od neba. Kad vrućina prestane biti ljetna, a postane apokaliptična, kad nešto još preživljava a nešto više i ne na mom balkonu i u vrtu moje majke, kad umjesto neba nastupe razne meteorološke kupole pustinjskog pijeska i zakuhanog zraka, nastane nelagoda. Pregrijavanje, na kraju krajeva, možda više uopće nema razloga stati, s tim smo uostalom teoretski upoznati a u praksi to može izgledati upravo ovako, da nestane linija horizonta dok se posve ne ispari voda. Predodžbe apokalipse krajnje su raznovrsne, jedna od njih je neumorno pojačavanje ognja kojemu svakako treba pridodati gubitak orijentacije, mogućnosti prostornog i svakog drugog snalaženja u vlastitom biotopu.

Prognoza kaže da će se podivljala klima, makar još ovaj put, smilovati. Stati će isparavanja nad nama i u nama, vratit će se linija na obzoru, svatko će opet u njoj tražiti točku iz koje kadrira fotografiju koju razvija u glavi. Bura će rastjerati pomućeno vrijeme i pomućena stanja, u međuvremenu treba sjediti na kamenu, čekati bez iščekivanja.