Argument da će idiotizam ovog virusa koji uništava planetu imena čovjek ionako većinu vrsta pobiti u ovom stoljeću, pa je dobro da poneka životinja preživi, tipično je antropocentrično egoističan: dakle nakon što ih kao vrstu uklonimo s lica Zemlje, zbog nas bi trebao preživjeti barem neki majmun?
Majmuni smo mi, ne oni.
A zoološke vrtove bih ukinuo naprosto zato jer nikako ne mogu opravdati život nekog tigra, orla ili foke u kavezu ili bazenu – iživljavanje je to nad nemoćnim bićem i ništa više.
Ova fotka iz 1988. godine prikazuje direktora zoološkog vrta i odbjegle čimpanze u pregovorima.
Gledajući je, uviđam da je direktor dobar čovjek i da mu je po držanju tijela sasvim jasno da bi ovom divnom snuždenom stvorenju nužno bilo kazati: Bježi!, ako bi čovjek htio biti moralan i human.
Majmunu je sve jasno. Ima male šanse za bijeg, ako i pobjegne teško da će preživjeti u Jugoslaviji koja se raspada, na rubu rata, a ni Tita više nema, i drži se za glavu, prekriva oči, i sasvim je jasno da misli:
– Bože, u kakvu sam ja to džunglu dospio?
Žao mi je direktora, ali kako mi je žao majmuna, nemate pojma.
Jer majmun, vidite, nema izbora.
Kao Krležin Filip Latinovicz, koji se vratio u prvoj rečenici na Kaptolski kolodvor, ni majmun se nema kamo vratiti jer kolodvora na Kaptolu nema, baš kao što se nema kamo otići, kao što ni Krležin apsolvent filozofije Krešimir Horvat nama kamo otići, jer se njegov odlazak u seosku vukojebinu Vučjak ispostavalja kao životni kič-projekt.
I sad, budi ti pametan i nemoj poslije pred čimpanzama ispasti majmun!
Divan je ovaj moment anagnorisisa, tragičkog prepoznavanja istine: majmunu je, velim, sve jasno, clare et distincte, i jedino što je direktoru zauvijek ostalo nejasno jest je li situacija tragična klasično, jer nije moglo biti drukčije, ili moderno, jer je moglo biti drukčije.
S tom dilemom ostavljam i ja vas.
radio gornji grad 
