Prema nedavno objavljenim rezultatima ankete Njujork Tajmsa o 100 najboljih knjiga 21. stoljeća (https://www.nytimes.com/interactive/2024/books/vote-books-century.html) , prvo mjesto je pripalo Genijalnoj prijateljici Elene Ferante.

U anketi o knjigama (romanima i publicistici, dakle bez telefonskih imenika i kuhara) učestvovali su pisci (naravno slavni), pjesnici (i oni slavni), književni kritičari (značajni), esejisti (ništa menje značajni), te boranija: bibliotekari, knjižari i, uopšte, ljubitelji knjiga (503 subjekta). Svako od njih priložio je svoj izbor: deset naslova. Potom je, naravno, slijedilo sabiranje podataka iz kojeg se roman, prvi dio tetralogije o Napulju misteriozne književnice, prodat u milionima primjeraka diljem Globa, pojavio na planetarnom podijumu¹ kao da je šampion u gimnastici, karateu i tako to.

Pročitavši nekoliko članaka na tu temu u italijanskim dnevnicima, morao sam zatražiti pomoć.

I tako…

I kad me je supruga na jedvite jade uvjerila da godina 2024. nikako ne može biti posljednja u 21. stoljeću, ostala mi je sumnja: Možda su njujorktamsovci načuli nešto? Izbiće Treći svjetski? Ili nešto drugo, treće…, ali kijametsko u svakom slučaju. Pa da mi obavimo svoje kao da vijek 21. već protutnjao!

Svojevremeno sam stigao do pedeset-i-neke stranice Genijalne prijateljice pa bacio očna koplja u trnje. Učenicima svake godine postavim pitanje šta misle o naslovu tog romana. Bude, naravno, onih koji žestoko brane i naslov i roman. Bude i onih koji tvrde kako je Ferante u pravu: danas se živi brzo pa čitalac treba odmah da shvati o kome i čemu se radi. Zatim, tvrde da nije teško čitati takve romane. Onda, edukativno mlako (nek je manje galame u razredu), postavim pitanje zašto Sofoklo nije svoju tragediju naslovio Tragična Antigona, Tolstoj svoj roman Nesrećna Ana Karenjina, Svift Guliverova zanimljiva putovanja, Kami – Dramatična Kuga… Pa da i Hamletu prikrpimo neki epitet, i Strindbergovoj Gospođici Juliji, i Kafkinoj Metamorfozi, i…

Diskusija se, uglavnom, završi smijehom. Pozitivnim, naravno.

Rezultat ankete Njujork Tajmsa?

Vjerujem da začuđuje samo čitaoce kojim još uvijek nije jasno šta se dešava u kontekstu aktuelne kulture u svijetu. I da je od svih pokopanih književnih pravaca vitalan samo jedan: izdavačizam.

Njujorkezi su, u tom konkestu, odabrali komercijalu a ne literaturu. I modu – autofikciju.

Šta je inovativno u Genijalnoj? Kopanje po već raskopanom napoletanskom terenu prošlosti i sadašnjosti? Stil? Semantika? Možda povratni efekat tog romana koji je pokrenuo lavinu autofikcijskog pisanja u istom maniru, što je novinar Mario Portanova ironično prokomentarisao dosjetkom kako je Genijalna prijateljica dobila brojne genijalne prijateljice.

Ako nema zabrane memorije (anketa implicitno sugeriše da razmišljamo o izvjesnoj nultoj godini), neka mi bude dopušteno sitno podsjećanje na barem neka velika djela u periodu 1900-1924.

Džon Golsvordi je objavio Sagu o Forsajtima, Tomas Man Budenbrokove, Rože Martin di Gar tri od osam dijelova svog romanesknog ciklusa Tiboovi… (Ako ste ova djela pročitali, ne govorite to glasno: mogli bi vas bolonjezi – produkti istog univerzitetskog sistema – smatrati nenormalnim). Ko su bili njihovi savremenici? Evo samo nekih imena: Pirandelo, Gorki, V. Vulf, Babelj, S. Cvajg, Džojs…

Danas? Možda bi Italu Zvevu opet bila zatvorena vrata izdavačkih kuća?

Pogledamo li rezultate ankete, pa djela i imena autora (među kojim, jazuk, nema niti jednog iz Briselske fabrike pisaca do 35 godina) i uporedimo ih sa pobrojanim iz perioda od prije 100 godina, je li logično ili nije da se zapitamo postoji li neki pogodan eufemizam za dekadansu? Evidentnu, ali komotnu da se pogled skrene na neku drugu stranu. Tamo gdje nas čeka opomena: stvari danas tako stoje.

Neka se zna: My Brilliant Friend je uzor.

Svakom, o svemu, za sve. Tako je, bez obzira što je My Brilliant nalik Magritovoj jabuci. Znate, mislim na onu koja ispunjava cijelu sobu. Mi smo malec-malecni kraj nje. Uostalom, kao i sva boranija koja ne pripada dominantnom anglosaksonskom svijetu (pa tako i daleka njegovom ukusu).

Dakle… Ako pišete, pišite prosječno.

Na koncu konca – šta je 100 godina? Pogotovo ako ih proglasimo genijalnim sredstvom za brzi zaborav.