.

(Stih iz pjesme „Kondorov Let“, ili u prevodu „El kondor pasa“, koja govori o sumraku Inka, naroda koji je vjerovao da mu pripada božanska misija „širenja svjetlosti Boga Sunca“. Pjesma je nastala 1913. godine, a autor je Peruanac Danijel Robles. Kalendar Inka i Maja je bio baziran na broju 20. Najduži vremenski interval za koji su imali ime bio je tzv. b’ak’tun. Riječ je o razdoblju od 144.000 dana, odnosno nešto više od 394 naših godina. Prvi b’ak’tun otpočinje stvaranjem svijeta 11. kolovoza 3114. godine prije Krista, a četrnaesti b’ak’tun, koji je počeo 2012. godine je posljednji i prema njihovom proročanstvu donosi tamu i nestanak…)

.

JE LI NAS STIGLO PREDSKAZANJE DREVNIH INKA I MAJA?

.

„U Francuskoj je nedvojbeno Mallarmѐ bio prvi koji je uvidio i predvidio u potpunosti nužnost da stavi jezik umjesto osobe za koju se dotada smatralo da je vlasnik (tog jezika). Za njega, za nas također, jezik je onaj koji govori, a ne autor; pisati znači, kroz unaprijed pretpostavljenu impersonalnost (koju nipošto ne valja zamijeniti s paralizirajućom objektivnošću romanopisca realista), dosegnuti onu točku gdje samo jezik djeluje, „izvodi“, a ne „ja“. Cjelokupna Mallarmѐova poetika sastoji se tako u dokidanju autora u interesu pisanja (što znači, kao što ćemo vidjeti, uspostavljanje mjesta čitatelja). Valѐry, opterećen psihologijom ega, znatno je razrijedio Mallarmѐovu teoriju, ali se on, budući da ga je vodila njegova sklonost prema klasicizmu, okrenuo prema poukama retorike, te nikada nije prestajao osporavati i izrugivati se Autoru: on je isticao lingvističku i, tako reći, „slučajnu“ prirodu vlastite djelatnosti, te se cijelom svojom prozom zauzimao za u biti verbalnu uvjetovanost književnosti, u usporedbi s kojom mu se svako upućivanje na autorovu subjektivnost činilo čistom predrasudom“, zapisao je Roland Barthes u svom znamenitom eseju „Smrt autora“.

Mallarmѐ je zaista na dobar način predvidio razvoj literature, nakon što je lingvistički jezik sjedinjen s kompjuterskim jezikom. Literatura je u današnjem vremenu, što je Mallarmѐ mogao samo prognozirati, postala sastavni dio kompjuterskog jezika, koji je integrirao i Autora i Čitatelja i Kritičara i sam medij knjige, odnosno kompjuterski jezik je razgradio sve tradicionalne stubove literature, ali je istovremeno i na taj način aktivirao njen razorni, revolucionarni potencijal, koji ima dovoljno snage da preusmjeri tokove budućnosti. U današnjem svijetu neki sistem (lingvistički, matematički ili informatički) ima samoodrživ jezik, zatvoren sistem, za razliku od rudimentarnog jezika arhaičnog čovjeka, koji je imao djelatnu ulogu (pomoć u lovu, u raspodjeli poljoprivrednih dobara i slično). Ali jezik je sam trebao da pređe jedan dug i trnovit put, da bi znak sa pećina mogao da se integrira u kompjuterski sistem. Taj put ne bi mogao biti moguć bez revolucionarnog potencijala same znanosti, kao što sama znanost ne bi mogla biti formirana bez pronalaska njene osnovne jedinice (lingvističkog ili matematičkog znaka).

Ne treba biti vidovnjak da bismo zapazili da nove tehnologije koje prate umjetnu inteligenciju proizvode sociološki fenomen „tehnološkog viška“ u ogromnim razmjerama. To ide toliko daleko da je sam obrazovni sustav, koji je tradicionalno popunjavao prostor na tržištu rada, kroz jedan višegodišnji proces pripremnog usvajanja znanja, u velikoj mjeri anakron, u smislu da više ne prati procese, koje pred nama utire tehnologija. Veliki broj branši, zanimanja i zanata završava na deponiji tržišta. Ne samo da je riječ o njihovoj ne-isplativosti, nego je sama aktivnost na tim zanimanjima postala „besmislen pokret“. Došli smo u fazu da poslove koje radi čovjek mnogo bolje i učinkovitije radi stroj. Taj zaokret je toliko veliki, da više ne može važiti princip modifikacije i prilagođavanja. Srđan Atanasovski se bavio ovim problemom u tekstu „Vještačka inteligencija, post-rad i rad u muzici“, u kojem između ostalog piše: „Uporedo sa razvojem umjetne inteligencije, postavlja se jedna temeljna dvojba – budućnost rada. Proizvodi koje umjetna inteligencija danas stvara na internetu, od pravnih dokumenata do fotografija visoke rezolucije, donedavno su bili plodovi mukotrpnog rada u kreativnoj industriji, znanstvenih poduhvata, umjetničkog i kulturnog rada. Uz dostupnost ovih usluga postavlja se pitanje kakva je budućnost kreativnih poslova i hoće li umjetna inteligencija postati novi ciklus automatizacije rada?“

Umjetna inteligencija ima pretenzije da ovlada gotovo svim domenima ljudske djelatnosti, ali posebno u sferi umjetnosti i drugog duhovnog rada, koji kreira ono što se tradicionalno već stoljećima podrazumijevalo pod kulturom života, postoji velika opasnost da kreativni stvaralac bude izbačen iz igre, i da njegovo zanimanje preuzme stroj. Najbolji primjer tome je da naš obrazovni sustav i dalje školuje književne prevodioce, bez obzira što taj posao novi kompjuterski programi mnogo bolje i učinkovitije rade. To važi i za novinarstvo i kreiranje digitalnog sadržaja, ali i za ostale umjetničke discipline. Religija i umjetnost su stoljećima bile duhovna hrana čovjeku, utjeha i motivacijska snaga, razlog za životnu borbu. Rad je u tim disciplinama tretiran kao Bogu-ugodan te je stoga bio koristan za edukaciju, usvajanje jezika, za razonodu u vremenu nakon posla. Već sada možemo reći za tu praksu „nekad bilo“, jer kompjuteri takve sadržaje kreiraju u trenu, mnogo bolje i efikasnije. Spomenuti autor u tekstu „Vještačka inteligencija, post-rad i rad u muzici“ govori: „Čini se da nakon desetljeća znanstveno-fantastičnih romana i niza filmskih hitova koji prikazuju androide i pametna računala kako ravnopravno surađuju s ljudima, umjetna inteligencija ne samo da je postala stvarnost, već je sada lako dostupna na otvorenim internetskim platformama gdje svaki običan čovjek može svjedočiti njenoj učinkovitosti.“

Čini se da je obrazovni sustav, među sustavima koji su prevaziđeni i potonuli, prvi na udaru. Razlog zašto se škole ne zatvaraju je armija zaposlenih nastavnika, čija djelatnost ne samo da ne može da prati tržište rada, nego na efikasniji način može biti zamijenjena jednim običnim android uređajem. Obrazovni sustav koji sada postoji je kao takav formiran za industrijski period, jer se oslanja prije svega na kontekst 19-tog i 20-tog stoljeća, a po mnogo čemu i na ranija vremena. Proces školovanja od gotovo 20 godina, što je vrijeme namijenjeno djeci, ne samo da je gubljenje vremena, nego je i neka vrsta hendikepiranja. „Rasipanje pameti“ kroz memoriranje mnogo raznovsnog i suvišnog znanja, također. Tako da dobar dio populacije u procesima moderne tehnologije biva izgurivano u zonu „besmislenog pokreta“. To se u sociologiji naziva kategorijom socijalno isključenih, a takve populacije je sve više. Pa čak i ovi koji su unutar radne cirkulacije, postaju previše opterećeni armijom socijalno isključenih, koji su im kao teg na nogama, jer se u ime humanosti i ljudskih prava moraju hraniti a ne rade ništa. Da ne govorimo što svojom neaktivnošću obesmišljavaju one koji su upregnuti u neki posao. Na primjeru rata u Ukrajini zapažamo da se i priroda ratovanja jako izmijenila u zadnjih nekoliko decenija, barem od Drugog svjetskog rata. Sve više su u upotrebi razni dronovi, bespilotne letjelice, navođeni projektili koji pogađaju u milimetar na ogromnim udaljenostima. Ljudski faktor je postao manje značajan, jer je visoko sofisticarno oružje sada povezano sa računarima, satelitskom tehnologijom, koji njime upravljaju. O tim i sličnim stvarima spomenuti autor govori: „Međutim, teza o potpunom nestanku društveno potrebnog rada u budućem društvu negira postojanje te dileme. Prema toj tezi, u budućem (socijalističkom) društvu neće biti potrebe za društveno potrebnim radom niti za njegovom demokratskom raspodjelom. Dapače, tehnološki napredak, posebno procesi automatizacije prisutni od kraja Drugog svjetskog rata, a potom i razvoj umjetne inteligencije na prijelazu u tekuće stoljeće, stvaraju u javnom diskursu percepciju da smo na rubu ukidanja rada kao takvog.“

Naravno to ne znači da će proizvodnja i slične aktivnosti stati; njih će preuzeti strojevi. Ne treba zaboraviti da su slični procesi postojali u ranom industrijskom razdoblju, kada su uvedene mašine u fabrike, koje su ostavile bez posla brojne radnike, što je izazvalo velike socijalne potrese. Čak i ako uzmemo u obzir da suvremena tehnologija postane mnogo učinkovitija, na način da njeni rezultati rada budu bolji od rada ljudskih ruku, postavlja se pitanje kakva će biti uloga čovjeka. On neće imati drugu ulogu, osim da nadgleda strojeve, koji su programirani da rade i bez njegovog nadzora. Da li će time ukupno čovječanstvo preći u stanje mirovanja, neaktivnosti i besmislenog kretanja. Države će postati spavaonice i „zemlje dembelije“, koje će vremenom potpuno nestati. Svjetska vlada će biti ogromni, vještački super-mozak, čiji zakoni neće imati kratkotrajno trajanje, kao što je to danas. Kad jednoj generaciji današnjih političara biološki iscuri vrijeme, društvena stvarnost se raspada, jer se pojavi potreba za novim uređenjem i pravnim poretkom. To se odnosi i na vrijednosti koje takva zajednica njeguje, a one su jako promjenljive, relativne i postoje velike zloupotrebe u interpretaciji onoga što je bilo ranije, u smislu da se isključuje sve ono što je „nepodobno“. Super mozgu zasnovanom na vještačkoj inteligenciji se to ne bi događalo i ne bi bilo uvjetovanosti kratkotrajnošću biološkog mozga. A da ne govorimo o religiji, koja bi se pokazala kao ne-adekvatna u tom novom dobu. Ljudski rod bi morao izmisliti nova božanstva, ako bude potrebe za njima kao takvim. Nema sumnje da je vještački mozak već sada učinkovitiji od biološkog. Srđan Atanasovski u tekstu „Vještačka inteligencija, post-rad i rad u muzici“ piše: „Međutim, prekretnica posljednjeg desetljeća 20-tog stoljeća bio je poznati šahovski meč Deep Blue protiv Garryja Kasparova iz 1997., u kojem je računar pobijedio velemajstora, gdje je Deep Blue – program za igranje šaha pokrenut na najmjenski izgrađenom IBM superračunaru, tako postao prvi računalni program koji je pobijedio svjetskog prvaka u šahu prema pravilima turnira.“

U budućnosti više neće biti ratova između ljudi, nego će se ratovi voditi između ljudi i strojeva, pošto će oni preuzeti kontrolu nad prirodom. Strojevi neće težiti samo da ovladaju čovjekom nego ukupnom prirodom, što će proizvesti mijenjanje njene suštine. Tim scenarijem su se bavili brojni naučno-fantastični filmovi i romani u prošlosti. Ovom prigodom bi se trebali držati intervencija koje vještačka inteligencija unosi u polje rada i ljudskih djelatnosti. Srđan Atanasovski se bavio tim problemom u tekstu „Vještačka inteligencija, post-rad i rad u muzici“:„Svi naši poslovi su u javnom diskursu donekle označeni kao skloni eliminaciji, automatizaciji, digitalizaciji, pod prijetnjom da postanu tehnološki višak. S druge strane, preostala radna mjesta svode se na tzv. usrane poslove, već banalizirane i od kojih bi bilo najčasnije jednostavno odustati. Drugim riječima, vizija svijeta bez rada, u kojem će sav ljudski rad biti prebačen na automatizirane robote i vještačku inteligenciju, teži omalovažavanju postojećeg društveno potrebnog rada i opravdavanju njegove potplaćenosti i podcijenjenosti.“

Ako smo zagazili u vrijeme post-rada, koji odbacuje kult rada kao bazu društva, na koji će se način tretirati socijalno isključene skupine? U proteklom stoljeću su otvarani razni sabirni centri i radni logori. Freud bi rekao da društvo „upošljava“ spolnost i da su procesi koji su s tim fenomenom povezani pogonska snaga kulta rada. Čovjek radi kako bi podigao potomstvo, najkraće rečeno. To je od praiskona bila njegova osnovna motivacija za cjeloživotni rad, što se u vremenu post-rada uveliko mijenja. Atanasovski piše da su neki teoretičari rada iznijeli tezu o „usranim poslovima“, tvrdeći da današnja ekonomija umjetno stvara poslove da bi kompenzirala nedostatak stvarno potrebnog posla. U eri u kojoj se sve više poslova automatizira, teorije o postindustrijskom društvu, navodi se u tekstu, služe za dalje održavanje preostalog rada, posebno industrijskog rada, čineći ga nevidljivim u društvu: „S druge strane, procesi deindustrijalizacije i stvaranja tzv. postindustrijskog društva zapravo su više funkcionirali kroz industrijalizaciju zemalja Trećeg svijeta i preseljenje tvorničkih pogona izvan zone vidljivosti Prvog svijeta, nego što su zapravo značili eliminaciju ljudskog rada i potpunu automatizaciju.“

Ukoliko vještačka inteligencija preuzme poluge stvarnosti, a sasvim zasigurno to već i preuzima, onda će se upetljati u sve. U politiku, sport, religiju, kulturu i ekonomiju i ostale djelatnosti. Ako ništa, bitno će redefinirati načela na kojima se dosadašnja ljudska stvarnost zasnivala. Mnogi smatraju da je vještačka inteligencija tehnološki poduhvat koji će obilježiti narednih trideset godina, na način na koji je internet izazvao planetarnu revoluciju tokom trideset godina, koje su iza nas. Što će se desiti nakon tog perioda (koji nije dug kada je u pitanju Tehnologija) ne treba ni pomišljati, jer se svijet u tom polju razvija velikom brzinom. Za kraj još jedan citat iz teksta „Vještačka inteligencija, post-rad i rad u muzici“, S. Atanasovskog: „Godina 2023. se ponovo pokazala prijelomnom s „Posljednjom pjesmom“ Beatleasa, objavljenom 2. Novembra, pri čemu je AI softver korišten za stvaranje vokala Johna Lenona s demo vrpce i za stvaranje nove pjesme „Now and then“. Vrsta softvera koji se koristi naziva se „softver za odvajanje korijena“, strojno obučen za razdvajanje snimaka koji sadrže više instrumenata i vokala na sastavne dijelove – stabljike. Kao što je Matt Mullen izvijestio za Muzički radar, „alati za odvajanje korijena koriste oblik strojnog učenja u kojem se softver obučava korištenjem hiljada postojećih pjesama za razumijevanje i prepoznavanje frekventnih pojaseva, koje pojedini elementi miksa, kao što su vokali, gitare i bubnjevi, obično imaju tendenciju okupirati“ (Mullen 2013).“

Atanasovski dalje navodi da kreativni procesi čovječanstva iz posljednjih stoljeća postaju svojevrsna hrana za algoritme umjetne inteligencije. Time se ne dovodi u pitanje samo koncept intelektualnog vlasništva, koji je jedno od fundamentalnih osnova neoliberalnog kapitalizma, već se u temelju potkopavaju prava autora i stvaratelja nad njihovim djelima. Roland Barthes je u prošlom stoljeću najavio „Smrt autora“, ali sada vidimo da se javlja i fenomen smrti umjetničkog djela, kakvo nam je poznato. Ako ništa na ovom primjeru vidimo na koji način suvremena tehnologija redefinira Tradiciju, što će se prenositi i na ostale segmente ljudske stvarnosti, a ne samo na umjetnost. Mnogi smatraju da će automatizacija rada donijeti ljudskom ljudu veći stepen sloboda, ako ne i potpuno izuzeće od radne obaveze, što je za mnoge današnje ljude san. Ali postavlja se pitanje da li će to uistinu biti tako, jer postoji opasnost da tehnologija suvremenog čovjeka porobi i uništi njegovu humanu prirodu.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 28. 07. 2024.