Zovem se, zovem se..

Ubjeđen sam da sanjam, i u ovom snu nemam ime. Ležim nepomično, nijem, i čekam da se probudim. Ukočenim stopalima, raširenih dlanova dodirujem ledenu površinu. Paralisan sam, prikovan nevidljivim silama za hladan sto. Glava mi je okrenuta nadesno. Ni nju ne mogu pomjerati.

U snu …

Primoran sam da buljim u svjetlosni trag što se probija kroz usku ključaonicu ogromnih vrata. I vrata su od metala, baš kao i sto. U snu, u kojem ne znam svoje ime, osjetim bolno mravinjanje svuda po tijelu. Bol plovi kroz mene kao izgubljeni brod po crnom okeanu.

U snu …

Dok se ja borim sa gospodarom noćnih mora, ne znam da li su moje, ili tuđe, uspomene mi naviru u misli. Prokletnik, gospodar noćnih mora uživa da me muči. I, nije mu ovo prvi put da mi nameće slike nepoznatih ljudi. Ružnih ljudi.

Ponekad ga prevarim, budem režiser u sopstvenom snu. Sjedim u svom pozorištu, ili ležim na odoru, a glumci mi dolaze na audiciju. Obični ljudi, bez određenog reda izlaze iza crne zavjese. Iskaču ispred mene. Klanjaju se, keze, krevelje. Neki plešu, pojedini skaču. Jedan čovjek plače, pa smije se, pa opet plače. I svaki put, na kraju audicije, njihova lica počinju da se grče, mijenjaju grimase, munjevito se preobražavaju u ružna, bolesna, opasna, opaka stvorenja.

Gladni su, truhli i zli …

Ali, u ovom snu, hladno je i mračno, a opet, nije me strah. Kada bih ga mogao zaustaviti i sanjati nešto drugo, ljepše, to bih uradio. Ali, ne ide to tako. Ne biram ja šta ću sanjati. Snovi biraju mene, svoga snivača.

Večeras primjećujem jedno lice među stotinu drugih. Miruje, lice mlade žene leži nasuprot mene. Negdje sam je vidio. Kada bih se sjetio sebe, možda bih se sjetio i nje. U polutami, nazirem njene usne, bradu, čelo. Blijedu kožu zategnutu preko izbačenih jagodica. A, oči su joj podbuhle i modre.

Prazno zure, uplašen gledaju u mene.

Razrogačene su poput mojih. Po gustim trepavicama sakupili su se kristali soli. Plakala je. Skoreni trag suza silazi niz njene obraze. Ja nikada ne plačem, sjetim se. Muškarci ne plaču, zar ne?

Možda je to samo način na koji me posmatra. Možda nije mrtva. Ili, možda smo oboje mrtvi.

Snovi nisu uvijek ovako tjeskobni, ali nisu ni šareni i razigrani. Često su to beskonačni drvoredi staza posutih iglicama bora. Koračam, putevi po kojima hodam nikuda ne vodi. Nemaju početak ni kraj.

U snu …

Ne čuje se ljudski govor, pjevanje, cvrkut ptica, tu su zrikavci koji stružu svojim sićušnim krilima. Morske valove, talasi, njih čujem, zarobljeni šum u mojim ušima. Porculanske školjke.

U snu …

Tražim izlaz iz beskonačnog sivila, bosa stopala puna su trnja i dubokih rana. Koračam beznađem, oko mene crne vrane čuče na granama. Dok trepću, na oči im se navlači koprena. U letu prate svaki moj korak i krešte u horu.

U snu …

Iskreno, žudim sresti neku drugu pticu, vidjeti boje. Čak i moja žudnja miriše veselim, jarkim bojama. Miriše putenom ženskom kožom i ljudskom ljepotom. Žalujem za sjajem u očima,lijepim osmijehom. Savršenim redom bijelih zuba.

U snu …

Zovem se …

Zovem se …

Kada bih samo znao svoje ime.

• Zove se Zejn Mehmedbašić! – nepoznati muški glas me trznu iz tmurnih misli.

Ogromna vrata zaškripaše, širom se otvoriše. Sjetlost rastjeruje tamu. Ne, nešto nije kako treba, u mojim snovima vrata se nikada ne otvaraju, ljudi ne pričaju, svjetlost nije ovako jarka.

• Pa, nije valjda ovo sin hirurga Mehmedbašića? Zubar? – i drugi glas je u blizini.
• Da, on je, stomatolog.
• Ne mogu vjerovati da je to koljač sa Širokače? Jesi li siguran?
• Potpuno sam siguran! Pogle prostoriju.

Ogromnu prostoriju obasjaše snopovi upaljenih lampi. Oči su mi paralisane, gledam u stranu, ali nekako znam da su veliki metalni stolovi poredani u dva niza, i da na svakom stolu leži po jedno mrtvo tijelo. Znam, bolnička oprema uredno je složena na radnome stolu: jednokratne čaše, sisaljke, zaštitne komprese, maske, rukavice, tacne, igle,šprice, gaze, vaterole. Bočice lidokaina, novokaina, ubestin sa adrenalinom. Varikina i alkohol, sve je sterilno i čisto.

Na najvišoj polici stoji puna zdjela sa zubima. Ja sam ih iščupao.

Dok radim svoj posao, oprezno vadim zube, prvo polugom oslobađam što više zuba od niti koje ga drže za vilice sve dok ne postane pomičan. Na kraju ga čupam kliještima. Slijedi šivanje sluznice čeljusti uz čišćenje i prekrivanje sterilnom gazom.

U vitrini su tuferi, a pored je zubarska stolica. Kopče i kajševi. Volim da vežem pacijentice ako se otimaju. Uvijek ih vežem jer se uvijek i otimaju, žele mi pobjeći. Sve to znam, a opet se pitam: Gdje sam? Ko sam? Šta mi se ovo dešava?

• Upali smo u njegov brlog!
• Dovlačio je žrtve u podzemne prostorije Beledije.
• Podrum starog zatvora, Kazamata, decenijama je zatvoren.
• Ovo tu je stara mučionica, kasnije je bila i mrtvačnica – dah visokog muškarca steže se na hladnoći. Gusta para izlazila mu je na nos i usta. I iz moga nosa isparava vreo dah. Živ sam!
• Pogledaj sve te ubijene i mučene djevojke – jedan od njih povraća.

Svjetla se popališe i ono žensko lice dobi tijelo. Mršavo, izmučeno, zgrčeno u položaj fetusa. Šake i stopala su joj vezana. Nisam ni to vidio, ali sam nekako znao da nema nokte ni na jednom prstu. Počupani su, kao zubi i jezik u ustima. I to je moje djelo. Drugu sam polegao na leđa, a treća je stomakom okrenuta prema dolje, njoj sam usta napunio solju i zašio ih. Bila je preglasna.

Ostali stolovi su mi kao u magli.

Dva muškarca nadvijaju se nad mene. Jedan u očima nosi strah, a drugi gađenje i osudu.

• Imamo pet slučajeva ubistava i deset nestalih mladih turistkinja. Napokon je naš – likovao je ovaj što osuđuje.
• Inspektore, ne bi ga mi ufatili da nismo dobili anonimni poziv. Ni čuvar iz Vijećnice nije primjetio svjetlost i čuo vrisku u donjim prostorijama. Porodica koja živi tu, kunu se da ne znaju ništa.
• Šta mu je? Zašto se ne pomjera? Da nije mrtav? – njegova povraćotina smrdi gore od raspadnutih leševa. Hladnoća Kazamata držala ih je svježim.
• Živ je!
• Ubrizgao je sebi nešto.
• Možda nas je čuo i htio sam sebi presuditi.
• Ko zna?

Ja znam. U snu bez boja i ptica ja određujem pravila. Topli prsti dodirnuše mi kožu. Bradato muško lice puhnu u mene. Gledamo se, bradonja i ja, kao dva odraza u mutnome staklu. Gleda me u čudu i ponavlja da sam ja koljač sa Širokače, Zejn. Ne, to nisam ja.

Ne znam svoje ime.

• Nije mrtav, ali uskoro bi mogao biti.

Prsti se stežu oko moga vrata. Svjetlosni krug se smanjuje. Želim se trgnuti, ali prsti od tuča, betonski crvi s noktima raspomamljene zvijeri drže me čvrsto. Pokušavam udarati rukama i nogama, odskočiti i otvoriti usta. Vrisnuti. Zapomagati na sav glas da nisam taj kojeg traže.

Nisam krvnik.

Ja sam običan čovjek. Muškarac zarobljen sopstvenim snom, čovjek koji se ne sjeća ni svoga imena. Sablasne ruke ublažiše stisak, muškarčevo zubalo škljocnu. Gađenje preraste u bijes.

• Ne mogu ga ubiti. Uskoro će biti mrtav. Bazdi ko ova zgrada.

Beledija je smrdila na smrt.

Njene zidine kriju mnoge mračne tajne koje će ostati zauvijek duboko zakopane. Čuvale su i moje. Nesuđena sestra pompezne Vijećnice propadala je naočigled grada. Niko ne bi rekao da su sagrađene u isto vrijeme, dok jedna vri ljudima, puna je života, druga će uvijek ostati poznata kao ustaški zatvor, leglo smrti.

Gospodar snova me zasljepljuje novim slikama. Govori mi da sam još jutros bio jedan od slučajnih prolaznika koji stoji ispred vrata zloglasnog zatvora i gleda u njegove prozore.Većina ih je zatvorena, na jednom je gredica sa cvijećem i sićušno lice što proviruje kroz gustu zavjesu. Na spratovima, u zatvorskim ćelijama, žive ljudi. U zgradi je nekoliko porodica, a u prizemlju galerija koju niko ne obilazi. Tu je i kafana, čuje se muzika.

Kružim oko Beledije, ni sam ne znam koliko dugo, ni zašto. Fascinira me tama koja izbija iz nje. Žuta fasada ljušti joj se sa zidova, pada po meni. Skorene kraste prošlosti lahko se skidaju sa živih rana mučilišta. Guli se poput zmije, mijenja kožu. I moja koža je tijesna, želim je svući i pokazati svoje pravo lice.

Francuska turistkinja ulazi u kafić, prilazim, nudim joj piće. Smiješi mi se krivim zubima. Želi vidjeti unutrašnjost zloglasnog zatvora. Vodim je u podrum, jedan. Drugi. Treći. Posljednji.

Kasna je noć, izlazim na ulicu. Nigdje nikog.

Prelazim preko Šeher-ćehajine ćuprije, pa pored Inat kuće. Zastanem ispred Hadžijske džamije. Na vanjskoj česmi uzmem abdest, pročim bismillu i uđem da klanjam. U božjoj kući, čelom dodirujem hladni ćilim, klečim pred Allahom, skrušen i ponizan. Tražim oprost od Boga.

Nešto me tjera da prođem pored nove zubarske ordinacije. Blješti reklama i slova: Z i M, možda su to moji inicijali. Na raskrižju sam dvije ulice koje vode u gornje mahale: ulica Veliki Alifakovac ili ulica Braće Morića. Skrenem lijevo u mračni sokak. Penjem se uzbrdo, dah mi je isprekidan. Znam gdje idem.

Tu sam odrastao.

Nadvirujem se preko kućnih kapija i avlijskih zidova u nadi da ću vidjeti ljude. Sarajevske mahale su uske, vijugave guje. Prozorska okna su mala, probijene rupe na fasadi, zastrti paravanima ili drvenim žaluzinama.

Iza svakog prozora stoji po jedna smrt.

San i dalje nema boja, polomljene sjeni plešu kaldrmom. Crni anamoni me usmjeravaju gdje ići: Bistrik – Berkuša mala – Berkuša velika – Širokača – Krka – Džeka. Džeka.

U snu …

Moja kuća, iako najstarija od ostalih, je najveća. Uklesana u stijeni, srasla, srodila se sa kamenom žilom. Žila ispija život iz zemlje, iz njega, a možda je obrnuto, stjenčura pije nas. Niko ne vidi našu avliju, zidovi su previsoki. Vratnice škripe dok ulazim a komšijska mačka sikće na mene. Mačke osjete zlo. Ja nisam zao, samo sanjam takve snove.

Skidam cipele, ne palim svjetlo, penjem se uz drvene basamke, izlazim na verandu. Veranda caruje gradom. Sjedam na sećiju koja smrdi na mem. Gledam u stotine osvijetljenih ulica i uličica što pulsiraju u istom ritmu.

Tam – tam, tam – tam. Bum – bum, bum – bum.

Sarajevo živi, njegovim uličnim krvotokom teče crvena boja. Aorte i karotide, vene i sićušni kapilari slijevaju se na jedno mjesto, mjesto koje blješti poput rubina. Beledija, krastavo srce Sarajeva, ponovo se puni svježom krvlju, kuca, živa je.

Živi smrću!

Dugorepa zraka svjetlosti razbi noćnu moru. Budan sam. Uslonjen uz stijenu, temelje moje kuće, šakama upijam svu tu hladnoću. Osjećam puls grada, strujanje krvi.

Krivim je, kamene temelje, na koje svako veče spuštam glavu, za ubilački nagon u meni. Krivim sarajevsku kaldrmu kojom hodim svaku veče. Krivim druge, i sebe.

Možda i jesam taj koljač kojeg spominju jer na izmučenom licu djevojke vidim da mi nije bila prva, a ni poslednja.

Biće ih još!

***

Zovem se Zejn!

Naše prezime je čelični stub grada. Star sam 52 godine i dobrog sam zdravlja. Imam ženu, dvoje djece, sina i kćerku, mačku i psa. Iz ugledne doktorske porodice sam. Radim na Stomatološkom fakultetu i imam svoju privatnu ordinaciju. Uživam u poslu, i koristan sam član naše zajednice.

Zovem se Zejn!

Moje lice je zategnuto. Nemam bora, niti staračkih pjega. Koža mi je elastična, glatka i sjajna. Butine i prsa su mišićavi. Redovno trčim i vježbam. Jedino, moram poraditi na gluteusu.

Zovem se Zejn!

Ustajem u šest sati. Odradim vježbe disanja. Udahni – izdahni. Uzdahni – izdahni. I tako deset puta. Ne naprežem se, naprezanje izaziva grčenje mišića lica. Provjeravam vensku cirkulaciju, pa potom odlazim pod hladan tuš. Mažem tijelo toplim kolagenom i raznim eteričnim uljima. Doručk mi je: avokado i sjemenke čie uz čašu vitaminskih elektrolita.

Zovem se Zejn!

Moj IQ je 329. Sin je naslijedio moje gene, plavu kosu i čelično modre oči. Kćerka je na majku, tamne puti i kovrdžave kose. Voli umjetnost i humanitarni rad.

Zovem se Zejn!

Nemam poroka, ne pijem, ne pušim, ne pretjerujem u hrani. Vjernik sam. Redovno idem u džamiju. Ne psujem. Ne proklinjem. Nemam napade bijesa i ljubomore. Ne znam mrziti. Ne znam ni da volim. Ne osjećam tugu, strah, sreću.

Zovem se Zejn!

Snovi su moja stvarnost, a stvarnost su moji snovi.

Zovem se Zejn!

I odavno se pitam: Ko sam, jer ljudsko biće, nisam!

Zovem se Zejn!

Iza svakog prozora stoji po jedna smrt.