Prvi roman genijalnog čileanskog autora Benjamina Labatuta preveden je kod nas kao “Kada više ne razumijemo svijet”. To je bio duboki zaron u svijet znanosti. Vodi od otkrića prusko plave boje, s kojom je morao škrtariti da Vinci u danas opet otkrivenoj Posljednjoj večeri, sve do cijanida kojeg je izumio briljantni kemičar Scheele. Svako slučajno, ili dugo pripremano otkriće, bio je velik napredak za čovječanstvo, a u isto vrijeme ozbiljna prijetnja našem opstanku na Zemlji. Vuković&Runjić, u godini u kojoj slave dvadeset peti rođendan izdavačke kuće, objavili su Labatutov novi roman “Manijak”. Baš genijalno, kao i prvi, preveo ga je Dinko Telećan. Čita se kao vrhunska moralistička studja karaktera, krimić, znanstveni esej. Započinje tragičnom pričom o austrijskom fizičaru Paulu Ehrenfestu koji je bio cijenjen među europskim znanstvenicima i smatran posrednikom između Nielsa Bohra i Alberta Einsteina. Obeshrabreni Ehrenfest priznao je već 1931. da se osjećao “u slijepoj panici” dok je vidio kako se fizika razvija “poput iscrpljenog psa koji trči za tramvajem koji nosi svog gospodara izvan vidokruga”. Godine 1933., prestravljen nacističkom represijom nad Židovima, Ehrenfest je pucao i ubio Vassilya, svog desetogodišnjeg sina s Downovim sindromom, a zatim je ubio sebe.

Glavni dio knjige zauzima priča o mađarsko-američkom znanstvenku John von Neumann (1903.-1957.), matematičaru i pioniru revolucionarnog rada u fizici, matematici, informatici i ekonomiji. Zapise o njemu čitao sam u vrijeme dok smo pripremali predstavu “Turingov stroj” o britanskom geniju Alanu Turingu, ocu AI. Labatut priča o suludom von Neumannu kroz uspomene onih koji su ga poznavali i radili s njim. Znamo ga i iz Openheimera. Bio je jedan od najvažnijih kreatora Projekta Manhattan. Broj velikana i briljantnih umova koji su radili uz Johna von Neumanna i koje nalazimo u “Manijaku” je impresivan. Naslov romana odnosi se na računalo, a mogao bi biti i točno ime tog suludog genija.

Zadnji dio romana do detalja rekonstruira meč iz 2016. između Lee Sedola, svjetskog prvaka u Gou, i AlphaGoa, AI programa koji je razvio DeepMind. AlphaGo je pobijedio u četiri od pet igara i time doveo u pitanje vrijednost dugo razvijanog znanja o igricama, pažljivo prenošenog generacijama u zemljama Dalekog Istoka. Dok je AlphaGo probavljao milijune snimljenih ljudskih igara kako bi pobijedio Sedola, njegovi programeri su na kraju shvatili da je puštanje algoritma da igra sam protiv sebe, bez slojeva ljudskog iskustva, učinilo AI superiornom.

Od romana Benjamina Labatuta čovjek se osjeća prestravljen, zapanjen mgućnostima ljudskog roda, i posramljen našom niskošću prema sebi samima. Stil mu je bravurozan, i kad bih se nasukao na slabije poznata mjesta iz fizike i matematike, u pomoć bi došla klasična, a elegantna bravuroza u crtanju karaktera, sitnih opsesija, ludost, u čijim se meandrima prepoznajem(o).