Sudeći po ovim predgrupama, izbori su za PRH postavljeni kao izbor između ustaša (vidi Imotski i MPT) i Jugoslavena (vidi i pljuni).

O Seve na Granici Hrvata i Srba iz samopoštovanje neću ni govoriti.

Interesantno je da tako preparirana izborna scena uopće ne računa na građane Hrvatske: ona treba zombije koji žive u NDH i Jugoslaviji, pokapajući sadašnjost u prošlost da ne bi imala budućnosti.

Neko vrijeme sve je bilo mirno, dosadno, ionako je svijet u ratu pa si ili saveznik ili Rus, ali eto ti vraga, idu izbori, i elektorat treba galvanizirati, stvoriti adekvatan naboj, nacionalan po mogućnosti, pa su na stage stupili Thompson, Seve, Bregović, ustaše i Jugoslaveni, evo ga i Ranko Ostojić, kladim se u pleonastički burek s mesom da će koliko večeras Ostoja Ranković, i sad je lako opet zauzeti antifašističku busiju i sve ostale postaviti na streljanu.

Zakaj ja sve ovo pišem umjesto da se visokoparno provodim po Berlinu?

Zato jer ste mi jako dragi, naravno, i zato jer sam zabrinut za vas, budući da vidim sa ništa ne vidite niti kurca razumijete.

Već mjesec dana kako su izveli i majmuna i verglaša, i estradu i medije, započevši s ustašama a završivši s Jugovinom, a vi raspravljate li raspravljate kao da nikad niste.

Jesam, i ja sam.

Recimo ovako:

“Evo ih opet!

Crveni i crni!

Divide et impera!

Opet se partizani i ustaše, 2008. godine poslije Kristuša, vijaju po šumama i gorama, a najviše gradovima lijepe naše Horvacke.

Samoporoizvode se: proizvode potrebu jednih za drugima, kako bi i pola stoljeća nakon WWII opravdali svoju povijesnu neminovnosti i trajnu i neprolaznu aktualnost. Bez njih se ništa ne može. Oni su napokon, ti totalitarni pauci, premrežili nebo.

Staro ne prolazi, novo ne dolazi: recidiv dvaju ekstremizama, boljševizma i fašizma, nikako da siđe s povijesne scene i dopusti Hrvatskoj razviti bilo kakvu građansku politiku – politiku uopće.

Jer, sve se ovdje svodi na crvenocrnu dijalektiku, fatalni hrvatski povijesni rulet, u kojem se, sve da metak i opali, ne bi ništa dogodilo: ono što je Karl Kraus rekao u poznatoj izreci o Prvom svjetskom ratu, naime da je čovječanstvu kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla, za Hrvate, s poslovičnim historijskim delayem, vrijedi i dan danas.

To je službena ideologija poretka, njegova osnovna fantazma: prasukob crvenih i crnih, partizana i ustaša. Laž da je riječ o fundamentalnom konfliktu hrvatskoga društva, na koji su svodivi svi ostali društveni antagonizmi, temeljna je laž hrvatske državne ideologijie.”

I tu smi zdaj u prišlosti.

Dvijetusućeoamoj ili tisućudevetstočetedesetpetoj.

Kakva farsa!

2024. godine u Hrvatskoj se od Thompsona do Bregovića radi na etabliranju društvenog urkonflikta imena NDH vs. SFRJ!

Politika je već u igri: dragovoljačke udruge & Ranko Ostojić.

Svi igraju savršeno svoje uloge, jer ulog je velik: perpetuiranje statusa quo.

Ali doprdele, i o tome sam pisao pred predsjedničke neke izbore:

“Nisam ni sam bio siguran, jer tek sam uočio simptome, ali nisam odmah znao i dijagnozu. Pišući ovaj status mislim da sam sebi doveo do pojma o čemu je riječ: u izborima koji slijede sve je prevara.

Mislim na predsjedničke izbore.

Na predsjedničkim izborima Hrvatska se, a da nitko ne zna zašto, bipolarizirala po logici parlamentarnih izbora: odjednom je nametuto radom medija bipartijno sučeljavanje, štoviše bipolarno sučeljavanje crvenih i crnih.”

Jemti, žasu.

Groundhog Day.

Sve je isto k’o i ra-ni-jeeeeee…..

“Zašto, otkud to?”

Isuse, pa i to je citat iz statusa otprije puno godina.

Tko je to nametnuo da tome tako treba biti?

“Neću dalje. Neću duljiti. Sami možete nastaviti, od pojave do pojave, od zbivanja do zbivanja. Sve je to privid, ali, kako bi govorio Cipra, privid koji je vid istine same. Onaj koji nam ipak otkriva istinu: istinu koja glasi baš kao i jučer, kao i svih prethodnih dana, mjeseci, godina i desetljeća, a ako već toliko dugo jedna te istina opstaje i traje, onda ona mora biti refleksivna, istina koja ima svijest o toj svojoj postojanosti, pa kao i jučer glasi: Ništa se neće promijeniti i sve će ostati isto.

U takvom miljeu politička aktivnost shvaćena je kao politička interpasivnost, odnosno djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Lampedusinog romana Il Gattopardo: “sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto”.

Ali, fascinatno je u tome da stats quo odgovara i građanima. Budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi, građani osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok.”