Ciklus fotografskih ženskih aktova pomalo enigmatski naslovljenih ”Razotkrivanje” fotografa Zorana Kolarića uvodi nas u jednu zaboravljenu estetiku podsjećajući nas na fotografije ženskog tijela iz prve polovice XX. Stoljeća, na tadašnja fotografska ostvarenja u kojima su glavni akteri bile naše bake i prabake. Tehnički savršeno, kako glede fotografske tehnike tako i glede izbora ambijenta, rekvizita (hula hop, biserna ogrlica, veo, divlja plaža…), kadriranja i kompozicije, pred nama se otvara erotika prošlog vremena. S velikim umijećem i estetskom finoćom Kolarić pokazuje kako je akt, žensko tijelo, uvijek umjetnički i fotografski izazov, čak i onda kada se na njega primjene stare fotografske tehnike i umijeća, pa se takvom fotografijom obnovi estetika prošlih vremena.

Gledajući iz suvremene perspektive u kojoj ženski aktovi i općenito erotska fotografija postaje masovna, često banalna i bez neke dublje estetske ambicije, Kolarićev fotografski ciklus ”Razotkrivanje” zorno pokazuje kako se ponovo ”otkriva” inače često previđena erotska suptilnost u kojoj nagost nije opscena već izlazi iz sfere profanog. No, to nije jedini ”enigmatični” karakter ovog ciklusa. Bitniji i veoma upečatljiv je onaj koji se tiče same umjetničke odnosno fotografske prakse, mehanike svijetla, ženskog tijela i sjena koje obilježavaju svaku od izloženih fotografija. Za razliku od površnih erotografija slikovna proslava golog ženskog tijela u Kolarića umnogome podsjeća ili sadrži i dimenziju sakralnosti pri čemu odnos svijetla i sjene čine čitavu semantiku ”razotkrivanja”. Pri tome ne razotkriva se tek tijelo žene kao puki objekt, već se u cijeli pogled i doživljaj unosi osobno posvećenje autora kao žudnje da se ženski lik glorificira bez i najmanje trunke zavođenja. Dakle, tako da se fotografijom ”razotkrije” i ono što je iza pojavnog, što je moguće i nevidljivo, ali je ipak prisutno i osjećajno u ovoj složenoj erotografskoj gramatici.

Marijan Grakalić