Kad bi vrijeme bilo lijepo, disanje ugodno, ljudi opušteni i zgodni, grad čist, lokali udobni, piće u čašama iskričavo, jezik elegantan i živahan, humor peckav i poticajan, bilo bi lako zamisliti da uz nas sjedi OSCAR WILDE, žovijalno pričajući neku svoju anegdotu i vrteći neki od svojih srebrnih prstenova, kao da priziva kakvu verbalnu mantru, kojom će društvo zabaviti po stoti put. I oni koji su ga voljeli i imitirali, i drugi, koji su se grozili razmetljiva stila, “konjskih zubi” i afektacije, priznali bi da teško nalaze para, te da je obilježio svoje doba, do početka 20. st. Posmrtna slava izlila se kao lavina, no nažalost prekasno, da bi mu olakšala gorke i sramotne trenutke propadanja pred kraj karijere, kao i osudu mahom donesenu iz ljubomore i puritanske zloće, koju je naprestance razobličavao, ne računajući na onu poslovicu: Vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Kroz njegovu biografiju lako je protrčati, kroz djela (poezija, proza, drame, knjige za djecu) valja imati dobar kompas, odličan ukus i literarnu podlogu, da bi se stvarno uživalo. Što je učinio za ne baš preduga života ( 1854.-1900.) u Engleskoj koja prolazi kroz Viktorijansko doba, sa svim njegovim aporijama? Prije svega , on je Irac, izvanserijski nadaren, sposoban, narcisoidan, u pogledu slave uporan kao terijer koji ganja svoju lovinu, u pitanjima privatnosti neoprezan, neobuzdan i provokativan, s novcem lakomislen, emotivno povodljiv, spreman braniti pravo na prijestup do zadnjega daha, dobacujući društvu u lice: “Moral je jednostavno način ponašanja koji smo usvojili prema ljudima koji nam se osobno ne sviđaju”. Time će izazvati odbojnost u svim slojevima viktorijanskog društva. SHAW, neprikosnoveni autoritet tog pljesnivog socijalnog univerzuma, ustvrdit će: “Njegova greška je u tome što ne zna gdje mu je mjesto”.

Čekat će ga sa spremnom toljagom iza ugla, do prve gadne greške, i ona će se dogoditi, u vidu lordovskog derišta Lorda Alfreda Douglasa Bosiea, njegovog homoerotskog partnera. Do tada, Wilde je imao “poželjne rezultate” u svemu čega se prihvatio. Uz bratovu školarinu uspješno je završio Oxford,, da bi se nakon diplome preselio u London s prijateljem Frankom Milesom, slikarom-portretistom. Godine 1881. objavio je prvu zbirku i odradio jednogodišnju američku turu čitanja poezije, održavši 140 lekcija u 260 dana. Sreo je uglednike literarne scene, poput Longfellova i Whitmana. Nakon Amerike, slijede tri mjeseca u Parizu, pa istovjetna tura po Irskoj i Velikoj Britaniji. Čini se da je slavan. Očarao je salonsku publiku, fasciniranu njegovom ekstravagantnom pojavom, odjećom i stilom, koju će s mnogo manje uspjeha različiti “oskarovci” imitirati pola stoljeća. On je bio stvoren za promotora stila, za neposluh, estetiku koja ide do bolećivih nijansi, za ideje koje dolaze kao udar munje , noseći u sebi oštricu opasnosti., jer kako reče: ” Bezopasna ideja uopće nije vrijedna da se zove idejom”. OSCAR, čije je ime keltskog podrijetla i znači “Božje koplje”, vrlo je precizno gađao tamo gdje je najopasnije i gdje moć dolazi od masovnosti, prezirući svaki individualizam.

Nije da se nije pripremao za “normalan život”, na neki od svojih načina. Godine 1884. ženi se Constancom Lloyd, dobivaju dva sina ( Ciril i Vyvyan) , a samo četiri godine kasnije izlazi famozmi PORTRET DORIANA GREYA, najprije u časopisu, pa kao samostalno izdanje. Ideje o vječitoj mladosti, prodaji duše Nečastivom i homoerotskim zanosima, izazivaju zgražanje i javnu sablazan. No, njegove drame imaju uspjeha ( Idealni muž, Važno je zvati se Ernest) i on šeta Londonom, sa suncokretom u ruci, glumeći Apolona. Desit će se susret sa mladim literarnim aspirantom Douglasom, što će prerasti u četvero godišnju ljubavnu aferu. Presudila je glupava ceduljica, priznanje zagorjelog zaljubljenika oholom pelivanu: njegov otac, čuvajući lordovsku “čast”, optužuje pisca za sodomiju. Javnost je na plemićevoj strani, smatrajući da se Wilde “suviše raskomotio”, a sud to misli također: slijede dvije godine teškog rada u tamnici Reading, divne pjesme i upropašten vanjski život. Žena i djeca sele u Švicarsku, mijenjaju prezime, financijski krah je totalan, zdravlje narušeno nepovratno.

Zadnja sekvenca je otužna, kao prizor iz genijalne priče “SRETNI PRINC”: tri godine lutanja Europom, milostinja prijatelja, presušila inspiracija, jeftini hoteli i svratišta, propalo tijelo, upala uha, smrt. Kažu da je jedna od zadnjih ciničnih rečenica, upućena vlasniku hotela: “Umirem iznad svojih mogućnosti”,Rasuti suncokret u blatu, dosadna engleska kiša, bezvezno groblje i stihovi u mojoj đačkoj teki, davno, davno, kad mladost nije trebalo sanjati: “Svatko ubija ono što voli, da zna se što je i na čem’: / Kukavica to poljupcem čini, hrabar čovjek mačem”.

I neka ti je miran san, brate naš, dušo velika i nespokojna.

.

9. rujna 2024. Flora Green