U zbirci 𝔇𝔢 𝔯𝔢𝔟𝔲𝔰 𝔦𝔫𝔠𝔦𝔡𝔢𝔫𝔱𝔦𝔟𝔲𝔰 Marie de France, prve frankofone pjesnikinje koja je živjela i pisala u 12. stoljeću, na „napoznatom dvoru“, postoji uzgredna napomena o snu koji uzastopno sanja noćima već znatan broj godina, i koji je budi s pravilnošću sata u tri ure po ponoći. Sanjala je isti san u djetinjstvu: noću leti uz desnu padinu gustih šuma crnogorice koju natkriljuju građevine što nisu iz njenog podneblja ni doba, a reklo bi se ni od našega svijeta. U oknima zgrada tinja jantarno svjetlo. Nikada je nije probudio neki nenadan događaj, ako već sam let uz arhitekturu budućih, ili starodrevnih vremena, nije po sebi događaj toliko neočekivan da bi, poput tigra, mogao biti nazvan jezovitom ljepotom.
Nikada nisam zaboravio ovu uzgrednu napomenu: bila mi je otprve do te mjere plastično prezentna da sam je s vremenom usvojio kao vlastito sjećanje. Prije nekoliko noći, u stanu u berlinskom Romantikerviertelu besano sam kratio vrijeme razmišljajući o svemu što mi pada na pamet, pa sam neoprezno pomislio na Stingovu opasku o kući iz 16. stoljeća koju je kupio i u kojoj stanuje: sugovorniku je kazao da se jedne noći probudio i vidio žensku osobu koja za ruku drži djevojčicu; instinktivno je potražio rukom suprugu, pitajući se što ona radi usred noći u kutu sobe, no supruga je spavala kraj njega. Probudio je je i, tvrdi Sting, supruga je vidjela što i on. Ako kupite kuću iz 16. stoljeća bez supripadajućeg duha, morat ćete se žaliti agentu za nekretnine, neuvjerljivo se našalio.
Meni nije bilo do šale. Jer, nisam bio iskren kad sam kazao da sam s vremenom usvojio san Marie de France: ustvari, i sam sanjam taj san, desetljećima. Sanjao sam ga i jedne od noći za boravka u Berlinu. I, u trenutku kad sam razmatrao Stingovu ljepotu jeze, nešto je u stanu palo. Skočio sam kao oparen, uključio prvo svjetlo pa potom sva ostala, pretražio cijeli stan, no niti je išta palo, niti je ikoga bilo. Usnio sam pred jutro i po buđenju niti mi je sinoćnja zgoda pala na pamet, niti bih je se sjetio da na podu nije ležao mali drveni pas čiji su udovi i glava vezani konopčićima. Nije mi bilo jasno kako je pas pao, nije bio postavljen tako da bi mogao pasti sam od sebe, no onda mi je u oči upala jedna horizontalno položena knjiga koja je trebala uspravno stajati. Racionalizirao sam cijeli ovaj neugodni koloplet i mogao sam ga zauvijek zaboraviti.
Te večeri neispavan sam mimo svih boljih navika usnuo prije ponoći. Probudio sam se točno u tri.
radio gornji grad 
