U pjesmi svojoj za kraj

pita nas, pita te pjesnikinja Mary Oliver

najstrože pitanje – Što ćeš sa svojim divljim

I dragocjenim životom? Mary, dići ću ga.

Ubiti pa dati okolo, tu izmorenu, divlju zebru kad opet oživi.

Napraviti od njega kruh i ribe.

Pravo je pisanje istina. Znači – dići uvis lako život koji je težak.

Podignuti s tla, pokazati svima. a što drugo.

Užasna je ona jedina bistra i duboka

ljepota koja traži ili šutnju o životu ili otpjevani

Odgovor. Traži mlade levite soprane. Zamisli da slušaš

odjednom milijun soprana, utjelovljenih na

planetu bez smrti i rata, soprana koji nas zaista vide i

Kako nas sedam milijardi od groba liječi njihov visoki ce navečer na osvjetljenoj bini u nekoj uskoj dolini ispod Alpa.

Sok sa glasnica koje nisu ništa zemaljskoga kušale dulje od

Četrdeset dana. I pjevaju miserere ali ne uvis, nego

Prema crnoj udovičkoj suknji neke skromne brđanske babe

Koja je živjela do dna kruha i prve potpaljene vatre zorom

živjela usred zla tako stalno, jartko kao da je sve što postoji dobro i istinito, bijelo

živjela kako je čovjeku novog doba nemoguće,

oblo i mrklo u materiji, a sveto u tijelu.