U performansu izvedenom u Berlinu 1996., Oleg Kulik, gol i s psećom ogrlicom oko vrata, kreće se četveronoške, na koljenima i rukama, u krugu koji formiraju uniformirani muškarci koji na povodcu drže njemačke ovčare s brnjicama na njuškama. Kulik reži, primiče se jednom po jednom psu, izaziva, pokušava uspostaviti kontakt, adresira pse kao što bi to činio bilo koji drugi pas. Nakon što ga prepozna kao lažnog neprijatelja, jedna od životinja u nelagodi se povlači, uporno odvraća pogled, i zavlači se vodiču među nogavice. S Kulikom nešto nije u redu, životinja to prepoznaje jednako točno kao ljudski promatrač, kojega performans uznemiruje u jednakoj mjeri. S Kulikom nešto nije u redu, ali ne znamo točno što. Pa to je samo čovjek postavljen četveronoške koji glumi životinju. Ili ipak nije? Što nam garantira da nije točno da Kulik jest životinja, da nije opasan, krvožedan pas, najopasnija od svih zvijeri, ona s ljudskim mozgom?

Nakon pada Berlinskog zida, Kulik radi niz performansa u ulozi psa. U tom trenutku tako vidi svoju političku i ljudsku poziciju, on je odbačeno pseto zapadne kulture. Video iz Berlina upravo je moguće vidjeti u pulskoj Galeriji Poola, kao i onaj iz New Yorka iz iste godine: “I bite America and America bites me”. U američkoj verziji Kulik je u zatvorskoj ćeliji, u koju ulazi dreser pasa. Promatrači mogu kroz rešetke gledati kako dreser, s rukavicom navučenom do ramena, pokušava “pripitomiti” Kulika koji ga napada, i ujeda.

Ironično, Kulikovo “nepripadanje” zapadnom kulturnom krugu, njegov osjećaj podređenosti prema “uljuđenoj” kulturi i skepsa prema mogućnostima kulture uopće danas su dio proputinovske propagande. Sam Kulik u kućnom je pritvoru u Moskvi, nakon što je 2022. godine optužen za “rehabilitaciju nacizma”. Reakcija je to Kremlja na njegovu skulpturu “Velika majka”, divovsku i gojaznu ženu s mačem u ruci za koju su vlasti utvrdile da ismijava spomenik “Domovina zove”, postavljen u Volgogradu u spomen na bitku za taj grad (nekadašnji Staljingrad) u Drugom svjetskom ratu. Kulik tvrdi da skulptura predstavlja njegov razlaz s bivšom suprugom, ali njegovu interpretaciju djela obavještajna služba nije shvatila ozbiljno.

Kulik nije samo vrlo neugodan pas, on je i umjetnik koji izaziva tjeskobu. Kao što to umjetnosti često čini, i uporno iznevjerava očekivanje da bude zabavna i opuštajuća.

Kulikova serija velikih crno-bijelih fotografija prepariranih majmuna (“samo taksidermična umjetnost može govoriti o bitnim stvarima”, O.K.) nevjerojatno je točna i precizna slika smrti. Majmuni i dalje imaju svaki svoj karakter i temperament, imaju životnu dob i izraz lica, ali više nemaju ni prave ni žive oči, oni su tijela s kojima se gubi bilo kakva mogućnost prepoznavanja koja postoji među živim bićima. Na prvi pogled razlika je mala, čovjek-majmun gleda ravno u kameru, portret je to životinje najsličnije čovjeku, moglo bi se pomisliti da je ta otvorenost prema objektivu gotovo djetinja, dirljiva. Dok promatrač ne shvati da ga ne gledaju žive oči, niti oči uopće: to je neka vrsta gumba koja se koristi kod izrade punjenih životinja.

Kao kontrast ovim fotografijama, na suprotnom su zidu raskošne kružne kompozicije vrhunske estetike i barokno komponirane, na kojima autor pozira pod vodom sa svojom kćeri i zlatnom ribicom. Ciklus krugova koji su gotovo metar promjera nosi naziv “Alisa protiv Lolite”. Lolita, opterećena iskustvom kojeg se više nije moguće riješiti, je naravno sam Kulik. Alisa, djevojčica, točka je u koju više nema povratka.

Zamišljeni krug u kojem se kreće Kulik-pas najprije u Berlinu, pa u New Yorku sve se više sužava. Nezavidna pozicija “istočnog” umjetnika na Zapadu sada se izmjestila i na Moskvu. “Ruski umjetnik ukrajinskog porijekla”, kako se izjašnjava Kulik, trenutno je sveden na prostor vlastitog stana. Zatvoren kao životinja, na neodređen rok, do vlastite smrti ili do promjene režima.