Svaki put kad prođem Podravskom magistralom i kraj ceste, na jednom uglu u mjestu V. vidim atlaski cedar, dođe mi da se rasplačem. Nikako da razumijem tko ga je i zašto tu posadio. To je veoma otmjeno fino i birano drvo, kao i njegov bratić Himalajski cedar, uvaženi stanovnik parkova i perivoja. Ne znam uopće s čime bih ga usporedila: sa starim plemstvom, možda. Suhoparno, enciklopedijski, stvari stoje ovako: Cedrus atlantica crnogorično je stablo iz porodice borovki. Dosiže do 18 metara visine. Otporan je na sušu, djelomice na sol u zraku, te na gradska onečišćenja. Njegovo ulje je jaki limfotonik, djeluje umirujuće na vene, Također je u kozmetički preparatima dobar za njegu vlasišta. Ima divan, osvježavajući miris. U početku raste brzo, kasnije usporava. Do pune visine treba mu 30-tak godina.

Ono što mene čini melankoličnom, jest uzaludnost ljepote na neprimjerenu mjestu. Koliko divnih stabala, na raznim kotama, nudi svoj hlad, otmjenost, posebnost, ravnodušnom oku namjernika ili prolaznika, koji ga nikada po imenu ne zazovu, nikada naklon ne upute. Ili barem, da usrknu zrak do dubine pluća, da bi osjetili ono drugo i drugačije, izvan sheme, lokalnih navika, dendrološke povijesti svojih dalekih rođaka, a što neprestance zrače na mjestu gdje su posađeni. Baš poput ljudi, nekih originalnih pojava, stjecajem okolnosti vezanih za takva mjesta, gdje će se osjećati usamljenima, čudnima, iščašenima. A ipak. moraju tamo biti, pišući male ceduljice o zahvalnosti: za sunčan dan, toplu sobu, ugodnu deku, pronađenu knjigu, za pismo u poštanskom sandučiću, med u čaju, dobar pogled kroz prozor, kraj toplog radijatora. “Biti zadovoljan s malim”, navodno je znak velike duše. I računa se tamo negdje, na drugoj razini postojanja.

Bila to istina ili ne, meni je cedrova postojano žao. I onih bića, koja se osjećaju kao “stvar ostavljena u prostoru”, a koja nikada neće spoznati pravu svrhu svoje zemaljske pojave, čak i kad mu objasne zamršena pitanja karme. Biti tu, stajati, čekati, služiti, ne promišljati, obraćati se drugima a živjeti uglavnom u sebi, biti vazdazelen izvana, suh i istanjen iznutra, biti cedar, oponašati cedar, zanositi se svojom cedrivošću, što to zapravo znači i koja ruka negdje piše odgovore, za neko buduće vrijeme?

Ja ne znam, ali nije isključeno da proplačem uljnim i smolastim suzama, boje jantara, negdje gdje me nitko ne vidi, kao što bijah slabo vidljiva i u nekima od svojih života, a kojih se također više ne sjećam.

.

18. rujna 2024. Flora Green