Teško je postati „Krležijanac, ali je još teže ostati „Krležijanac. Pravo „Krležijanstvo“ može nadživjeti sve pa i „post-krležijanske“ epohe, jedino ako je na tragu samoga Miroslava Krleže.

Krležijanski dosljedno biti protiv svih autoriteta, kultova, institucija i vlasti, to nije lako.

Biti Krležijanac podrazumjeva: ne samo biti krležijanski dosljedan – nego zauvijek ostati tako dosljedan…

Slovo o Krležinim „Podravskim motivima Krste Hegedušića“

Miroslav Krleža u svome eseju „Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića“ piše o težnji da se sačuva „ono ljudsko i preko groba“ otpočinje vjerovatno i samom spoznajom čovjeka o njegovoj smrtnosti. Pripovijeda se tako u jednoj pripovijesti da čovjek koji se sam rodi i odraste na jednom pustom ostrvu ne bi bio svjestan niti svoje smrtnosti. Čovjek tu svoju smrtnost osvještava preko drugih ljudi, preko smrti njemu bliskih ljudi, jer ne može biti svjedokom sopstvene smrti. O tome piše i Krleža u spomenutom eseju: „Ljepote traju vjekovima, i u njima odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama i upravo ova tendencija tog ljudskog u nama da se nadživi i potvrdi preko groba, da se opre zakonima nestajanja u vremenu i u smrti, taj nagon koji se opire smrti, to je roditelj svake žive umjetničke zamisli.“

Ta potreba da se preživi vlastita smrt, da se napravi otisak u prostoru i vremenu dovoljno snažan, da može da traje vjekovima nakon stvarne smrti, čovjeka od najranijih vremena do danas nije napustila. Naša planeta Zemlja je čitav naš Svijet i čovjek svoju egzistenciju i sve svoje težnje ostvaruje isključivo unutar ove planete i u jednom uskom radijusu poznatog svemira koji nas okružuje. I ko zna koliko u dubinama svemira postoji planeta u kojima je i danas život zasnovan na životinjskim principima. Kad samo pomislimo koliko je bogat život na našoj maloj planeti, i u koliko se miliona i milijardi oblika on manifestuje, samo granice imaginacije mogu dokučiti u kolikom se broju tih oblika manifestuje život u drugim dijelovima svemira – koji nama, čak i na ovom stadijumu razvoja, nisu poznati. Međutim, čovjekova egzistencija na planeti Zemlji, odnosno pojava umjetnosti i rudimentarnih oblika kulture, dokaz su da u svemiru postoji duh koji teži da nadživi životinjski princip egzistencije živih bića u vasioni, a sama smrt je kulminacija i trijumf tog životinjskog principa, a sve ljudsko u nama, kako piše Krleža, teži da nadživi i prevaziđe taj životinjski princip. Pa tako Krleža piše: „Pračovjek, ljudožder još i kosmat kao gorila, prestao je biti majmunom u altamirskoj diluvijalnoj spilji, zaustavivši vrijeme na stijeni kada je prvi put otisnuo svoju, od ljudske krvi još masnu ruku o kamen svog zvjerskog zaklona.“

Sasvim sigurno su evoluciju ljudske vrste na ovoj zemlji obilježavale velike međe i granice, koje su činile neke velike prekretnice u njegovom razvoju. Da li je do tih prekretnica čovjek dolazio sam, ili je imao i pomoć nečega što bi se moglo imenovati nadređenom silom u vasioni, odnosno božanstvom, sasvim jasno, ne zna se pouzdano. O tome piše i Krleža: „Kada je čovjek pomislio da je zemlja lopta, nije mu bilo više teško otkriti kontinente. Od Galvanijeve žabe do radio-koncerta razmak je mnogo manji no što to na prvi pogled izgleda, a i Michelangelo nije na sikstinskim zidovima ostavio drugo nego ljudske tragove, kao i onaj Cromagnard, gorila, u altamirskoj špilji svoju krvavu, zvjersku, ljudoždersku ruku.“

Još je Kafka pisao da stvari koje se rode u našoj fantaziji, zapravo mogu postati realnost. Pa je tako i čovjek, kako piše Krleža, najprije pomislio da je zemlja okrugla, a potom se upustio u avanturu otkrivanja kontinenata. A koliko je samo dugo na ovoj planeti Zemlji vladala entropija između različitih rasa, različitih civilizacija koje su egzistirale na različitim kontinentima. Takoreći je tek prije nekoliko stoljeća ta entropija ukinuta. Čovjek je živio prema surovim mehanizmima prirode, bez uvida kako zapravo živi čovjek iz njegovog susjedstva, sa drugog kontinenta, jer nije uopšte ni znao za njegovu egzistenciju. Pa čak i danas, toliko stoljeća nakon uvezivanja i umrežavanja ove planete najmodernijim tehnološki otkrićima, kao što je na primjer Internet ili mobilna telefonija, što nije postojalo čak ni u vrijeme kada je Krleža pisao svoj esej, naša civilizacija je zapravo mašina zasnovanja na ubijanju. Krleža dalje pripovjeda: „Od religioznog straha pred takozvanim veličanstvom prirode do dekadentne, ateističke slike o svijetu čovjek se giba još uvijek kao strah i trepet životinja slabijih od sebe, i pišući danas lirske pjesme o tihim životinjama, čovjek još uvijek jede ribe, krave, kokoši i razne druge životinje, a ti su animalni motivi još uvijek neobično draga tema našeg suvremenog slikarstva. Od altamirske spilje do svojih poznatih junaštava između Četrnaeste i Osamnaeste (1914-1918) čovjek je još uvijek lovac i ratnik, a umjetnost, koju pronosi kroz ove mračne vjekove, neprekidno je krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparanih utroba…“

Upravo je ta težnja da se prevlada životinjski princip, ako ništa kroz umjetnost, jer u stvarnom životu, u uvjetima kakvi vladaju na Zemlji, znamo da taj princip ne može biti prevladan, ali sama ta težnja čovjekova je previše snažna da bi se mogla zanemariti, a ona nam govori da možda u samim mehanizmima ustroja vasione, o kojima mi i dan danas tako malo znamo, postoje elementi postojanja koji su oličeni u našim najboljim umjetničkim dometima, ili pak najrazvijenim religioznim domišljanjima o postojanju drugih svjetova, o postojanju sila u svemiru koje daleko nadmašuju naše – i koje uspostavljaju istinske mehanizme ustroja vasione. O svemu tome mi zapravo i dan danas ne znamo ništa, i pored toga što čovjek lansira sonde na udaljene komete, ili što u švicarskim Alpama konstrurira akselerator kojim bi se objasnila tajna postanka vasione. Mi ne samo da ne možemo da objasnimo tajnu postanka vasione, već ne možemo ni da upoznamo tajnu rođenja naše planete Zemlje, a čak ne znamo ništa niti o tom mračnom vremenu rađanja ljudske civilizacije, jer sve na osnovu čega možemo graditi naša saznanja zasniva se na nekim ostacima iz tih vremena koje pronalaze razni arheolozi, a najbolje svjedočanstvo vremena do kojeg je čovjek došao je zapravo umjetnost, i to je jedini čovjekov način da nadvlada svoju smrtnost, o čemu, također, piše i Miroslav Krleža: „Leprša naša jedna misao kao vrabac nad ruševinama piramida i sredozemnomorskih građevina, i ta suviše ljudska misao koja se javlja u čovjeku nad tuđim grobovima, taj strah da i nas čekaju grobovi, ta slika o jalovoj prolaznosti subjekta u protjecanju vremena jedan je od glavnih inspiracija umjetnosti i nepresušno vrelo ljepote vjekovima.“

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 18. 09. 2024.