„Jedna od stvari koja me najviše impresionirala kod mladih ovdje je vaša sposobnost za međuvjerski dijalog. To je izuzetno važno jer, kada započnete raspravu poput: „Moja religija je važnija od tvoje…” ili „Moja je istina ispravna, a tvoja nije …”, to ne vodi nikuda? Religije se mogu promatrati kao putevi koji nastoje dosegnuti Boga. Upotrijebit ću analogiju, one su poput različitih jezika koji izražavaju božansko. No, Bog je za sve, i stoga smo svi Božja djeca. »Ali moj Bog je važniji od tvog!« Je li to istina? Postoji samo jedan Bog, a religije su kao jezici, koji pokušavaju opisati različite načine približavanja Bogu.“

Papa Franjo (Posjeta Singapuru)

.

„JA ŽIVIM U KRUGOVIMA KOJI SE ŠIRE“ (Rilke)

.

„Anđeli kruže, kruže okolo Boga, tog prastarog tornja, već tisuće ljeta. I ne znam još jesu li sokolovi il vihor, il velika pjesma ovoga svijeta“, zapisuje Rilke u svojoj pjesmi „Ja živim u krugovima koji se šire“. Život je preobražaj obilježen patnjom. Preobražaj podrazumijeva proces mijenjanja, proces starenja, koje sa sobom donosi tjelesnu bol, patnju. „Ovdje se dram radosti dušom plaća“, što bi rekao Ivo Andrić. Čovjek na zemlji osjeća rajske impulse kroz izolovane trenutke. Nakon što popijemo čašu vina, mi osjetimo toplo strujanje, jedno rajsko raspoloženje, ali ako sa vinom pretjeramo, već tokom noći osjećamo bol, glavobolju, a izlazak iz takvoga stanja podrazumijeva proces. Rajner M. Rilke u svojoj priči „O jednom, koji je osluškivao kamenje“ nudi zanimljiva zapažanja. Pjesnik traga za odgovorima na pitanja: ima li u kamenju duše, da li majstor klesarske vještine može kamenu podariti dušu, nakon što mu podari oblik, kreaciju vlastitog duha? Kada Bog upita Michelangela, ko je u kamenu, on mu odgovara – Ti, moj Bože. Oblik u naizgled beživotnom kamenu, iz duha je isklesan. „Čitavo nebo je bilo kamen, i on je bio usred njega zatvoren i nadao se u ruke Michelangela, koje bi ga oslobodile…“

Svetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centiranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja uporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja. Sama priroda je jedna od največih tajni stvaranja, pa nije čudo što je smatraju „božjom odjećom“. Život u harmoniji sa prirodom, odnosno povratak prirodi, je u stvari bijeg iz onog magičnog začaranog kruga koji neki zovu „vječna sadašnjost“.

„Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu“, zapisao je negdje Meša Selimović. Ima trenutaka kad pomislimo da je život biblijska „dolina suza“, jedno putovanje obilježeno stradanjem, nepreglednim morem patnje, a nada, naš najvjerniji pratilac kroz život, usmjerena je na mitske predstave o mogućem Raju, o nagradi za zemaljsku patnju. Mi ne znamo da li je pojam Raja istinit, ili se radi o konstrukciji Mita, koji ima cilj samo da održava nadu u životu, da ponudi smisao toj patnji. Možda je ljudska predstava o Raju jedna projekcija na metafizički plan blaženog tjelesnog stanja. Mi Raj doživljavamo kao otok sa bijelim pjeskovitim plažama i palmama, na kojem ležimo sa slamnatim šeširima. Možda, jer su to najljepše slike koje zemlja ima. Ali Raj je prije svega jedno polje savršene egzistencije čovjeka, što je suprotnost zemaljskoj nesavršenosti. Planeta Zemlja bi mogla biti Raj, svaki pejzaž, svako jezero, more – rajski su lijepi na svoj način. Međutim, za čovjeka crvena pustinja nema rajsku estetiku, ako je ona za njega prostor patnje, prostor stradanja. Za čovjeka koji ispucalih žednih usana danima tumara pustinjom tražeći oazu i izvor ovde, oaza je jedan simbol rajskog toposa. Pojam Raja ima izvore u najstarijim knjigama, kakve su starozavjetne knjige, prisutan je u brojnim kulturama, u jako mnogo oblika. Antička književnost ima svoje mitove o Raju, a nema sumnje da je starozavjetni mit o Raju jedan od vrhunaca doživio u srednjovjekovnom periodu, posebno u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“.

„Trebamo se radovati šarenilu svijeta“, savjetuje nas Dževad Karahasan. „Lijepi Božiji svijet je šaren iako se nama čini da neke stvari nisu lijepe i dobre, one na kraju ipak budu dobre. Naše je da se radujemo šarenilu svijeta“. Gdje je veliki pisac pronalazio inspiracije za svoje poetsko-prozne imaginacije? U dolini njegovog djetinjstva (u rodnom Duvnu), pričao je Dž. Karahasan, posjedovali su jednu prelijepu cvjetnu livadu kojoj su nadjenuli ime Raj. „Nema Raja bez rodnoga kraja“, neki će pripomenuti. Sjećanja na djetinjstvo (koja nas kao sjena kroz život prate) obično su obojena nekim neobičnim bojama, tonovima koje je više nanijelo Vrijeme, nego što su ti tonovi postojali unutar tih sjećanja u vremenu kada su ona nastala. Vrijeme uvijek samo po sebi nanese neke sasvim nove boje. Vrijeme je nevidljivi slikar, koji slika na svoju ruku, uvijek se umiješa u mentalne slike, sjećanja na djetinjstvo, koja nosimo u sebi, koja čuvamo, štitimo, krijemo kao naše najveće blago. Tu je i Bosna što u vremenu traje, Bosna prkosna od sna. Bosna kao domovina ili bosanska kuća kao dom, svejedno. Treba ući tiho, ponizno i pobožno se kretati kao u bogomolji, i onda „hodeći malen ispod zvijezda“ otići među zvijezde.. Samo rijetkima to uspijeva: Gete, Karahasan i još poneko…

.

Dževad Karahasan ovako piše o bosanskoj kući:

.

„Čovjek koji se zaputio u bosansku kuću, stupa nakon avlije u divanhanu ili verandu, onaj dio kuće koji je zatvorenom prostoru za jedan korak bliže i od prirode jedan korak dalje nego avlija. Divanhana ima krov i za nekoliko stepenika je uzdignuta od tla, ali je ograđena samo dopola, jednim „poluzidom“ na čijem su vrhu najčešće saksije sa jaglikom i bosiokom, minđušicama i daninoći, pomiješanim u raznim omjerima i kombinacijama, ovisno o sklonostima žene koja ih je sadila. Čovjek koji sjedi na divanhani nije više na granici, dakle i unutra i vani, kao onaj koji se nalazi u avliji, on je definitivno unutra, odvojen od prirode i od grada, ali još uvijek povezan s njima, otvoren njihovim utjecajima, izložen onome što se zbiva vani i prijemčiv za to. On čuje zvukove što dolaze s ulice ili s trga, on udiše mirise koji do njega dolaze iz obližnje pekare, on ne može zaboraviti život koji teče oko njegove kuće i neposredno uz nju, već s onu stranu avlijskog zida. Ali je taj život, sa svim njegovim zvukovima i mirisima, ublažen i umiren, on se na divanhani već miješa sa zvukovima i mirisima kuće, recimo s onima što dolaze od žene ili iz kuhinje, s mirisom dunja s ormara ili s mirisom suhih trava iz potkrovlja.“

Ovo je, dakle, samo jedan dio opisa organizacije bosanske kuće. S jedne strane, ne može se ne priznati da je ovdje u pitanju pretjerano idilična slika bosanske kuće, idealizacija tradicije, ali s druge strane, ako se uzme u obzir čemu se to suprotstavlja, onda se čak tu može govoriti o odnosu između reda i nereda. Bosanska kuća je ovdje predstavljena kao prostor koji je organiziran po mjeri čovjekovih potreba, po mjeri svih članova porodice, po mjeri čitavog komšiluka (u smislu privatnosti) i tome slično… U nastavku pripovijetke se navodi kako se u starom dijelu grada Sarajeva sve više i više uništavaju te stare avlije: „Nema više avlija i divanhana, nema međuprostora i prijelaza, sada se gradi tako da se iz kreveta izlazi na ulicu. Život nam se odvija u izlozima i protiče između naglih rezova, nema u našem svijetu mjesta za intimnost i sjenu.“

Haos i kosmos odnosno problem reda i nereda se na ovim primjerima može predstaviti na sljedeći način: savremenom i kapitalističkom načinu života (u kojemu je čovjek dehumaniziran čak i samim prostorom u kojem boravi), pa time i haotičnom, suprotstavlja se jedan mirna, tradicionalna „slika“ čovjekovog okruženja, te načina življenja – koji je prepun prirodne organiziranosti i reda, one koja je po mjeri čovjeka, a ne profita. Nipošto se ovdje bosanska tradicija ne suprotstavlja Zapadu, u kulturološkom smislu ili u smislu da se zatvara prema bilo čemu i bilo kome…

.

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

.

Postoje mnoge pogonske sile na zemlji, ali Riječ je možda najsnažnija. Riječ je veza stvarnog svijeta sa svijetom ideja, a ideje vladaju svijetom, proizvode revolucije, stvaraju nove svjetove. Osim toga Riječ kreira smisao, a besmisao je najveći čovjekov neprijatelj. Ako ljudska stvarnost potone u pasivnost besmisla, onda je život u opadanju, vitalnost sposobnosti kruženja slabi. Taj besmisao, ali i postojanje izloženo patnji i stradanju, nešto je zbog čega čovjek meutješno tuguje kroz vrijeme. Naraštaji na zemlji su u procesima života i patnje, izmjenjivanja i nestajanja, pogrbljeni pod težinom tog besmisla, a apsurd je najsnažnija i najopasnija ideologija patnje. Ako se patnji ne odupremo nekom vitalnijom idejom, onda patnja i apsurd udruženi postojanje čovjeka vode u propast, u prekidanje lanca života, borbe i kruženja. Tu je i ona naša fatalna „ljubav prema mržnji“. Malo iz slučaja, a malo iz očaja spopadnu nas ponekad i ovakva razmišljanja:

„Mržnja je u krajnjoj liniji dobra, onome koga mrziš priznaješ da ti je ravan i mržnjom od njega praviš svojevrsnog partnera. Dok ste jedan drugom ravni, a zasigurno je to slučaj dok se mrzite, vi možete jedan drugog razumjeti, jedan o drugome nešto shvatiti i naučiti. To će se sigurno i dogoditi, kad-tad, a tada će nestati i mržnje. Ali ako je odnos između dvoje ljudi vertikalan, ne ravnopravan nego odnos boljega i lošijeg, nema razgovora i nema razumijevanja. A najgore je što tada odnosa i zapravo nema, jer jedna ili obje strane uobražavaju da postoji vertikalni odnos u kojem su one ona gornja strana. Tada nema odnosa jer nema komunikacije, nije moguća bilo kakva razmjena i upoznavanje, postoji samo prazno ljudsko samoljublje. To je prvobitni ljudski grijeh, moj dragi prijatelju, zbog tog je osjećanja, kako bi ti rekao, ljudima uskraćen raj. I neka je!“, pojašnjava Dževad Karahasan u svojoj priči Karlo veliki i tužni slonovi.

.

MAKO RAGUŽ Sarajevo, jesen 2024.

Foto: Sarajevo – Crkva presvetog Trojstva