Umro je veliki mislilac, upravo titanski intelektualac. Ostalo je ono što je i za njegova fizičkog života vrijedilo: slagali se s njime ili ne, svaki put kad bih ga čitao ukazalo mi se koliko nam je u kritici kulture nedostajao takav ili sličan ne-ekskluzivistički nedogmatski marksist otvoren prema suvremenim umjetničkim gibanjima, bez postmodernističkog relativiziranja. Iako poststrukturalist uvijek mi se činilo da kao estetičar ipak drži do subjekta koliko god bio historijsko-materijalistički uvjetovan. Divljenje talentu nije moglo pretvoriti subjekt u “pitanje stila” i doživljajnog.
U interpretaciji teksta (i Teksta) po čemu je postao jedan od nekoliko najutjecajnijih mislilaca u prošlih 40 godina, nije bio ograničen vulgarnim materijalizmom ili ciničnom lažnom slavljenju postmoderne kvazipluralnosti koja u pozadini skriva logiku kasnoga kapitala u svom pervertiranom, prevarantski permisivnom licu.
Ali čak i to po strani: pošto i sam kroz pisanje o muzici nužno tumačim pop-kulturu i mnogobrojne poetike onako kako stoje spram društveno-historijskih mijena dijalektičkih, svaki put uz njegove tekstove javljalo mi se i javlja koliko je Jameson novih teorijskih, a neobično potrebnih i za razumijevanje suvremene kulture nezaobilaznih staza probio.
I porazna činjenica naše kulture u analogiji: to koliko su naši kritičari koji su se bavili i bave se tumačenjem popularne muzike potpuni teorijski analfabeti. Čast dvojici-trojici izuzetaka.
Kako će nam u tome samo nedostajati ovaj američki (naglašavam tu pripadnost) marksistički filozof – estet i estetičar, koji je uz radikalnu re-interpretaciju kulture – književnog kanona, arhitekture, klasične muzike, slikarstva, filma i televizije – jedini filozof te generacije i u najužoj grupi ‘teškaša” koji je u svom referentnom kadru imao i – The Clash, Gang of Four i Talking Heads.
Ako ovo zvuči reduktivno jer neprimjereno nostalgično iz pozicije moje pak generacije – upućujem ili podsjećam da vjerojatno nitko u suvremenoj teoriji nije tako intrigantno pisao upravo o “nostalgijskom modusu”, konkretno na filmu, s onom nevjerojatnom tezom kako su “Ratovi zvijezda” radikalniji film nostalgije od “Američkih grafita” istog Georgea Lucasa.
Nije proizvoljnost ni provokacija, probajte čitati.
Njegove knjige su nam još ostale.
R.I..P. Fredric Jameson (1934-2024.)
radio gornji grad 
