„Kruh naš svagdašnji dolazi k nama iz neke luke ili zvijezde što je skrivena iza sjećanja, moguće i iza neba gdje odlazi svjetlost kad se umori od blagoslova i sjaja iznad svih nas što postojimo u gradovima koji se pomalo ruše živeći protiv vjetra bliskog tek zvonicima i nijemim pticama u visinama. Tamo gore daleko iznad teškog života postoji neupitna esencija mita i njegovih predodžbi od kojih je kruh ona konkretna egzistencijalna hostija bez koje nema života. O tome govori knjiga Predraga Metvejevića ”Kruh naš” uvodeći nas u legende, mitove i sage bez kojih ne bi bilo povijesti, kao što bez kruha ne bi bilo niti njih a moguće niti nas. Kruh tu postaje ne samo stvarna već i duhovna domovina, podjednako je on oltarna blagovijest kao što je i mjerica koja život drži iznad carstva smrti“, zapisao je Marijan Grakalić o Predragovoj knjizi „Kruh naš“.

.

.

Prije nego krenemo sa simfonijom pečenja hljeba kazat ćemo par riječi o„Mediteranskom brevijaru“ koji pripovjeda o tome kako more obilježava čovjekov odnos prema svijetu, kako more stvara i održava život, i kako ga obnavlja. To je knjiga iz koje saznajemo kako more – napaja kulturu, kako kultura živi od mora. Kad olujno more huči, pjeni, a talasi bjesno udaraju o hridine prisjetimo se i fonetike sumraka, jedne od formulacija iz „Mediteranskog brevijara“. Premda današnja civilizacija sve više postaje jedna Fonetika sumraka, nije isključeno da postoji mogućnost njezinog ponovnog rođenja s tim da je iluzorno očekivati da opet uskrsne iz pepela, poput ptice Feniks. Ako joj se posreći da se ponovo rodi, bit će rođena u moru, možda baš u mediteranskoj moru. Voda je izvor života, a čudotvorni dugo traženi Da Vinčijev kod se krije u koricama „Mediteranskog brevijara“. Knjiga Predraga Matvejevića u mediteranskom zagrljaju pronalazi „tajni eliksir“, i dešifruje nam suštinu južnjačkog temperamenta i stila života. „U rječnicima termin brevijar obično biva objašnjen kao skica ili pregled. Kod Predraga, Brevijar je bio i ostao molitvenik posvećen jednom moru nastalom kao prva božja suza radosnica nakon stvaranja svijeta“, pripominje Boris Kastel. Na pomen molitvenika pomenimo i molitvu „Oče naš“, koja pored ostalog govori i „o našem kruhu svagdašnjem“.

„Povijest kruha je velika, bogata spoznajama i poezijom, vjerom i umjetnošću. Obuhvaća cijelu povijest čovječanstva: u svim civilizacijama i u svim područjima ona je ostavila pečat spoznajne tekovine. Predrag Matvejević je napisao vrlo lijepu knjigu o „Kruhu našemu’.“(Aldo Grasso, Corriere della sera, 17. studenoga 2010)

Nema nikakve sumnje da je i kruh jedna od stvari koje uvjetuju ukupnu kulturu života današnjeg čovjeka. Kad i sam kruh bude zamijenjen, odnosno izbačen iz upotrebe kao prevaziđen, što nije isključeno u bliskoj budućnosti, bit će izmjenjen i stil samog života. Ali još uvijek taj proces nije do kraja izveden. Magija mirisa domaćeg pečenog hljeba se može na svu sreću, i dalje pronaći, i te arome će biti dok i nas bude bilo. Muzička simfonija koja bi pokušala da uđe u trag mirisu pečenog hljeba bi trebala biti nevidljivo fluidna, pomalo ljepljiva od tijesta, uvaljana u brašno, ali prije svega spiralno uvrnuta, u prošlost i u budućnost, jer isparenje pečenog tijesta se uvija i prema gore i prema dole, poput toka rijeke, koji nekad daje iluziju da sam posmatrač teče. Miris isparenja pečenog hljeba spaja umjetnost mješenja tijesta, vajarstvo primijenjeno na pekarski zanat, ali i oranje zemlje, sjetvu pšenice, zrenje njenog zrnevlja, a na kraju i žetvu, slaganje stabljika u snopove, pred jesen, koja je na pomolu. U svakom slučaju simfonija mirisa pečenog hljeba bi trebala biti vijugava, kakav je vjetar koji raznosi prhki snijeg oko cipela, koje ostavljaju svoj mokri trag, izlazeći iz pekare u nekom predgrađu, iz koje se cijele noći miris pečenog hljeba spajao sa polarnim caklenjem ledenog kristala na uličnoj rasvjeti. Dakle, niz tonova bi morao biti vijugav i spiralan, vješto mijenjajući oblik u vremenu i prostoru, i prijanjajući nevidljivo za brojne elemente postojanja. Potrebno je da po mogućnosti s vremena na vrijeme prati ritam koraka nekog pospanog dostavljača, koji pod bradom nosi gajbu hljebova u supermarket, koji će za nepunih sat vremena otići u deset različitih smjerova u tom naselju, i time dobiti desetorostruku sudbinu. Postoji velika podudarnost između ritma koraka i samog pečenja hljeba. Najveći dio koraka čovjek i pravi kako bi došao do hljeba, zapravo. Sve što mu se u tom procesu koračanja događa zove se život, ali je cilj tog puta zapravo „kruh svagdašnji“. Stoga taj ritam koraka muzička simfonija, koja pokušava da uđe u trag mirisu pečenog hljeba, ne bi trebala zanemariti. Taj ritam se mijenja; drugačiji je u svitanje dok se čeka autobus na stanici i odbijaju dimovi duhana, a drugačiji je u trci sa vremenom, što je pokušaj da se spoje nedostižni božanski zahtjevi sa ljudskim mogućnostima. Bilo kako bilo, umjetnost cipela ne bi trebalo zanemariti. Ali ipak prioritet treba dati samim rukama, koje mijese brašno. Uporno iz svitanja u svitanje, kako bi vruć hljeb pristigao na jutarnje tanjire. To je jako uvrnuta umjetnost, koja ima velike veze za protokom vremena, sa godišnjim dobima i ciklusima dana i noći. Ponovo bi, i u tom pogledu, simfonija mirisa pečenog hljeba morala biti jako uvrnuta, kao lijevak, i spiralna kao svrdlo. Kada je u pitanju sam proces nastanka, prije svega je neophodno u takvu simfoniju nasuti malo germe, kako bi mogla da nadođe, jer inače ostaje tanjušna, kao pogača. To je glavno, a ostalo su dobro poznati sastojci. Međutim, proces nastanka hljeba svoje najveće usložnjavanje dobija u spiralnom protoku vremena, pri čemu njegovi gradivni elementi iz standardne forme često prelaze u različite oblike improvizacije. Ta improvizacija pekarskom umijeću daje šarolikost formi. Na nju se učimo još od „plave bluze i kifle pred čas“, gradivo utvrđujemo na velikom odmoru kružeći oko škole, nakon što napustimo gužvu oko pekare sa par krofni, pa sve tako, iz godine u godinu, do duboke starosti. Tako da je ta simfonija zaista neobično slojevita. Međutim, ni muzika u tom poduhvatu nije dovoljno vješta. Tonovi su kao ekseri u zidu, koje ona zabada kako bi mirisu pečenog hljeba podarila formu, ali se taj miris uvijek vješto izvuče i promijeni oblik, nakon čega ostanu samo rupe na zidu, kao dokaz da se tu odvijala neka neobična aktivnost. Tako da muzika u tom poduhvatu obično potraži svoga starog i provjerenog partnera, a to su riječi. Međutim, kad riječi ukrstimo sa problemom simfonije mirisa pečenog hljeba, problem počinje da se dodatno usložnjava. Prokulja i ono što lažemo zbog kore hljeba, ali se u toj deponiji laži pronađe i neka mudrost i istina, koju samo život može da ispeče. Ali to je previše široko razmišljanje. Može biti da i ne lažemo zbog mirisa pečenog hljeba, tako da bi u tom slučaju bilo potrebno riječi reducirati na poeziju, jer je to ipak tek mala redukcija na nešto uistinu veliko. Kako bi se onda poezija izborila sa mirisom pečenog hljeba. To bi zadalo poteškoće čak i Patricku Süskindu, autoru romana „Parfem“, koji istražuje alhemiju mirisa. Poezija bi došla do gorke spoznaje da ništa na ovom svijetu ne traje vječno, pa ni miris pečenog hljeba. On traje nekoliko trenutaka, nakon što se „taze“ pečeni hljeb (što bi rekli stari) izvadi iz rerne. Ali se taj miris ubraja u čudnovate alhemijske eliksire, koji ovaj život prepun lomova, održavaju u kakvoj takvoj cjelovitosti. Bića koja su po svojoj prirodi najbliža muzici, preživljavaju zimu upravo putem te neobične magije. Vrapci su jedni od tih bića. Zimski anđeli, to su gradske ptice, posebno vrapci. Možda zaista u njima žive anđeoska bića u malom. Samo anđeli u krilatom jatu, kroz mećavu mogu sletjeti u dvorište, radi šake izmrvljenog hljeba. Cijelu zimu ta divna stvorenja lete kroz snježne pahulje. U polarnoj hladnoći, laki kao ljetni vjetar, bez straha od ledene smrti, bez nade u proljetne dane, jer njihova toplina dolazi iznutra, oni lete u bijeli beskraj, iznad krovova kuća, bandera i zaleđenih ulica za svojim mrvicama hljeba. Tokom cijele zime, jedan dio ispečenog hljeba namijenjen je vrapcima. Da postoje, anđeli bi tako živjeli, tokom zime, u gradu od betona i leda, kako bi u prve proljetne dane oni bili najglasniji, jer je iskrenost nadživjela surovu zimu. Ta mala bića, žive od pjesme, od muzike. Slika jedne zime, slika je krvavo-rumenog odsjaja u predvečerje iznad zaleđenog grada, koje prožimaju različite alhemijske energije, koje omogućuju da se proljeće ponovo javi, a život vrati na početak. Umjetnost bi trebala da koristi potencijale alhemijskih supstanci, koji joj otvaraju puteve na koje ona sama na početku i ne računa. To uključuje i povezivanje putem nevidljivih talasnih dužina. Pa tako od mirisa pečenog hljeba može da nastane esej, poezija ili muzička kompozicija i ko zna što još, čak i ako za takvo nešto ne postoji unaprijed zacrtan notni zapis, ili egzaktan jezički obrazac. Dakle, u svemu tome je presudna intuicija. Postoji jako mnogo alhemijskih supstanci, koje su poput nezabilježenih puteva u zemljopisnim kartama. Njihovo djelovanje se ne primjećuje, ali takve tvari se javljaju u različitim oblicima i sferama postojanja. Sva čula imaju svoju umjetnost, dok su mirisi izuzetak, ali se mogu ugraditi tamo gdje po svojoj prirodi i ne pripadaju. Suvremena umjetnost, u eri umjetne inteligencije, zasigurno će izgubiti na klasičnim alhemijskim procesima, koji uključuju destilaciju različitih elemenata, skupa sa promjenama agregatnog stanja u njihovim transformacijama, koji itekako obogaćuju čovjekov pogled na svijet. Ukoliko neživi posrednik bude regulirao procese preobražavanja hemijske i fizičke prirode, mnogo toga će sasvim sigurno biti izostavljeno, što će biti i kraj klasične umjetnosti, odnosno početak jedne nove ere. Taj razvoj događaja će proizvesti veliki deficit života, kakvog smo znali, njegovo osiromašenje, koje se već uveliko odvija. Brojne prirodne veze na krvotoku civilizacije bit će presječene i time izložene odumiranju, što će se odraziti i u onim oblastima koje zrcale sam život (a umjetnost je jedna od osnovnih), koje će vremenom atrofirati. Pečenje hljeba je jedna od djelatnosti koje se već smatraju prevaziđenim, jer se ono u današnjem vremenu ostvaruje tvornički. Tako da će i miris pečenog hljeba sve više biti „metafizička“ stvar. Skupa sa stilom života, koji se odvijao u duhu borbe za kruh, tj. „trbuhom za kruhom“. Možda na kraju bude potpuno zamijenjen nekim sintetičkim pilulama, koje će imati sasvim novo alhemijsko djelovanje. Tako da još uvijek ima vremena da se barem prisjetimo životnih fenomena, koji su sačinjavali život, a koji jedan za drugim nepovratno tonu u vrtlog vremena.

„Putovanje u vremenu i prostoru, popraćeno prebogatim izborom podataka i referenci, u čitatelja koji se tome pridružio izaziva osjećaj da ga nosi nabujala riječna matica“.

Istraživanje i zaokupljenost kruhom, povezano s plovidbama Mediteranom se očitovala i u nekim od prethodnih Matvejevićevih ostvarenja. Primjera radi, u knjizi „Druga Venecija“ je jedno cijelo poglavlje posvećeno „mletačkom kruhu“. Matvejevićeva knjiga „Kruh naš“ je dobila uglednu nagradu „De Lollis“ i to je već njegova sedma knjiga objavljena u Italiji.

„Arheologija, lingvistika, folklor i religija sazdali su širok okvir unutar kojega se odvija ovo maštovito i učeno putovanje kroz tisućljeća, kontinente i kulture“…

Za „Kruh naš“ stižu pohvale sa svih strana te se može ustvrditi da će ovo biti možda najprodavanija knjiga nikad prežaljenog Predraga Matvejevića nakon „Mediteranskog brevijara“ koji je, kao što je poznato, požnjeo grandiozan uspjeh i preveden je na tridesetak jezika.

U samoj knjizi su prikazani fragmenti iz objavljenih članaka u talijanskim listovima koje je preveo Milivoj Telećan.

Izdvajamo neke od njih:

„Na ovom dugom putovanju u potrazi za kruhom, mostarski pisac ispreda povijesne pripovijesti, iznosi pred nas narode i drevne mudrosti, ratove, izdaje i prosvjetljenja. Stoljećima između neba i zemlje, kruh je obavio posredničku ulogu. Dvadeset godina je potrajala priprema ‘Kruha’. Sad je najzad umiješen i ispečen.“ (Alessandro Mezzena Lona, Il Piccolo, 29. kolovoza 2010)

„Arheologija, lingvistika, folklor i religija sazdali su širok okvir unutar kojega se odvija ovo maštovito i učeno putovanje kroz tisućljeća, kontinente i kulture. Kruh naš svagdašnji iz Evanđelja i ‘slani okus tuđeg hljeba’ iz Danteova progonstva.’ (Il Foglio, 20. listopada 2010)

‘Stranicama ove knjige provijava ponavljanje, u sinkopiranom i eliptičnom ritmu. U žarištu se nalaze razmjene i miješanja što ih je poticala pomorska tradicija. Matvejević je označio plemenitu laičku i prosvijetljenu prisutnost u deceniju etničkih grozota i ekstremizama, koja je obilježila kraj njegove zemlje.“ (Piero del Giudice, Osservatorio – Balcani, 15. listopada 2010)

„Moćna i jedinstvena, dugo pripremana knjiga u kojoj je kruh predstavljen kao simbol i analiza čovjekovih korijena.’ (Ardea Stanisic, La voce del popolo, Rijeka, 13. listopada 2010)

‘Nakon ‘Mediteranskog brevijara’ Matvejević u ovoj knjizi razmatra jedan od baznih elemenata u mediteranskoj povijesti. Kad se krene stazama kruha, kao što to radi autor, postaje očevidnom veza između sklopova mare nostrum i panem nostrum. Malo je onih koji su se upustili u putovanje tisućljetnom povijesti kruha. Matvejević se na to odvažio u svojoj zadnjoj knjizi što ju je nedavno objavio nakladnik Garzanti: ‘Kruh naš’.“ (Alessandro Leogrande, Corriere del Mezzogiorno, 2. rujna 2010)

„Putovanje u vremenu i prostoru, popraćeno prebogatim izborom podataka i referenci, u čitatelja koji se tome pridružio izaziva osjećaj da ga nosi nabujala riječna matica. Za taj impozantni i učeni traktat autor poseže u sva moguća vrela. Ponirući u zbilju materijalne kulture, bezbrojnim je nitima satkao izvanrednu priču. Ova je knjiga za prilježnog čitaoca, to je maestralan ogled.“ (Giuliano Ligabue, Confronti, XI, 2010)

Saga o kruhu, temeljnoj namirnici, iznimno natopljenoj poviješću i antropologijom, iz pera uglednog pisca. Kruh kao osnova uljuđenosti. (Massimiliano Panarari, Il Venerdì di Repubblica, 24. rujna 2010)

„Matvejević otkriva začudne strane najraširenije namirnice i vodi nas na zanimljivo putovanje u kojemu se prepliću antropologija i povijest. Predivno i čudesno putovanje, potraga za našim korijenima, antropološki, ali i književni, povijesni i jezični ogled.“ (Paolo Mauri, La Repubblica, 11. rujna 2010)

„Iskrice Matvejevićeva ogleda-dnevnika-autobiografije, pod naslovom ‘Kruh naš’, postaju žar temeljite pripovijesti, bez pretjeranog povijesnog ili učenog balasta koji bi želio sve, ili gotovo sve, protumačiti. Zgusnuta i tečna priča u kojoj se gledišta križaju i stapaju… Simbolika namirnice što nije postala samo amblem, nego i metafora duhovne hrane.“ (Renato Minore, Il Messaggero, 29. rujna 2010)

„Nova Matvejevićeva knjiga istodobno je poetski hommage najjednostavnijoj namirnici što ju je čovjek smislio i pogled u mitologiju, religiju, povijest, umjetnost. Učena i strasna pripovijest, pohod što započinje prvom neuglednom pogačom koja je u praskozorje čovječanstva nastala u pepelu i na kamenu.“ (Sergio Frigo, Il Gazzettino, 22. listopada 2010)

„Kruh naš’ je tekst prepun povijesnih i književnih referenci iz kojih povijest naše prve namirnice izranja u iznenađujućoj i poetskoj množini perspektiva. To je nesvakidašnja knjiga koja otkriva nakanu pisca da se duhovno osladi jednostavnošću namirnice što nas izravno povezuje sa zemljom i elementarnom i nužnom preradom njezinih plodova. Knjiga je to što ukazuje na potrebu traženja autentičnog odnosa s najjednostavnijom i temeljnom zbiljom, u vremenu koje je sve sklonije površnosti i rastrošnosti.“ (Maurizio Cucchi, La Stampa, 16. listopada2010)

„Povijest kruha je velika, bogata spoznajama i poezijom, vjerom i umjetnošću. Obuhvaća cijelu povijest čovječanstva: u svim civilizacijama i u svim područjima ona je ostavila pečat spoznajne tekovine. Predrag Matvejević je napisao vrlo lijepu knjigu o ‘Kruhu našemu’.“(Aldo Grasso, Corriere della sera, 17. studenoga 2010)

„Samo je piscu kao što je Predrag Matvejević – koji nam je prije tridesetak godina podario svoj povijesni, genijalni, nepredvidljivi ‘Mediteranski brevijar’ – moglo pasti na pamet da napiše povijest kruha, svojevrsnu metaforu mudrosti i nade, prateći brojne staze što ih je čovjek prevaljivao počesto uz jad i goleme napore. Pripovijest o kruhu, koju Matvejević razlaže u ovoj knjizi, prepuna je mudrosti i poezije, umjetnosti i vjere. A i okus i miris kruha povezan je s uspomenama.“ (Domenico Nunnari, Gazzetta del Sud, 23. listopada 2010)

„Matvejevićev ‘Mediteranski brevijar’ bio je povijesno i geopolitičko štivo, neka vrst imaginarne kozmogonije. ‘Kruh naš’ je, pak, poput arheološkog istraživanja kruha, pokušaj da se obnove vrijednosti koje se kriju u dubinama. To je laička molitva u potrazi za podlogom na kojoj valja zasnovati zakone što će preobraziti mukotrpnu i nepravednu sadašnjost.“ (Tommaso di Francesco, Il Manifesto, 7. rujna 2010)

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, jesen 2024.