Godinu i pol nakon prve projekcije Sunca budućnosti¹ (Il sol dell’avvenire) Nannija Morettija, kojim je predstavljao italijansku kinematografiju u glavnom programu Kanskog festivala 2023, film je 24 oktobra emitovan na RAI 3.

Prema procjenama gledanosti televizijskog programa film je te večeri privukao 2,3% pažnje (431.000 gledalaca). Na vrhu se naravno našla popularna nagradna igra “paketa”, Affari tuoi sa 25,5% (5.317.000 gledalaca). Između dna i vrha nalazimo političke salone, zabavne te emisije filozofiranja o fudbalu. Tim povodom jedan komentator desničarskog lista Il giornale zlurado je napisao da se oduvijek znalo šta publika hoće a šta neće.

Ponovno gledanje Sunca budućnosti me je vratilo ka starim i zapisivanju novih opaski o filmu koji, koliko mi je poznato, u Regionu je projektovan u Hrvatskoj i Srbiji.

Za one koji nisu gledali Morettijev četrnaesti igrani film, ukratko o radnji: Reditelj Giovanni snima svoj novi film dok njegova supruga Paola, producent, prvi put snima film koji nije u režiji njenog muža. Njihova bračna priča (duga 40 godina) se prepliće sa Giovannijevim filmom o reakciji jedne rimske sekcije Komunističke partije Italije na mađarsku pobunu 1956. Upravo u tom periodu sekcija, čiji je sekretar Ennio ujedno i jedna od urednika lista L’Unità, ugošćuje jedan mađarski cirkus. Komunista je i Enniova supruga Vera, ali nije dogmata i zajedno sa cirkuskim artistima se pozicionira na strani protivnika sovjetske intervencije. U međuvremenu francuski producent Pierre doživi finansijski krah. Slijedi Ɖovanijev groteskan susret sa predstavnicima Netflixa, kako bi mogao pokriti troškove posljednjih klapa filma. Zajedno sa suprugom, Giovanni nalazi korejske producente. Oduševljeni krajem filma (partijac Ennio, u rascjepu između “svojih” i supruge Vere koja mu vraća partijsku knjižicu razočarana u “sunce budućnosti”, izabrao je smrt vješanjem), korejski producenti ulažu nedostajeći novac. Giovanni ipak mijenja kraj filma: umjesto Ennijevim samoubistvom, film završava pomirenjem Ennija i Vere te uplivom rimske sekcije na glave Partije – slijedi podrška Mađarima. I ne samo time, već i Morettijevom vjerom u ljubav, u jedino istinsko sunce budućnosti.

No, to nije sve – u Suncu budućnosti nije teško prepoznati tri filma, od kojih svaki ima nekoliko svojih podfilmova. Dakle, osim ovog – situiranog u jednoj rimskoj, nekad proleterskoj četvrti, nalazimo i film o braku protagonista ove (uslovno rečeno) komedije, te onaj ispovijedni Morettijevog alter ega Giovannija. U tom, trećem filmu Morettijev Giovanni svodi račune sa sobom i svima koji su uticali na njegovo filmsko stvaralaštvo. A iz kojeg su, poput gljiva nakon kiše, iznikle primjedbe kritike da je, recimo cirkusom, podražavao Fellinija…, da ne nabrajam dalje. Ipak, stručnija filmska kritika ovom djelu je izrekla pohvale. S pravom. Riječ je o filmu koji je preporučljiv svima mladim pretendentima na poziv umjetnika.

Nalazim u svojim prošlogodišnjim zabilješkama izvode iz pogleda nekih filmskih kritičara. Jedan je iz pera Petera Bradshawa, koji je u svojoj recenziji za The Guardian (koji smatram lažnim suncem savremene kulture), filmu je dao loše ocjene. Zbunjujući, konfuzan, mediokritetski, metatekstualan – “kompletan gubitak vremena”.

Šta je moglo iznervirati Bradshawa i neke druge, njemu slične u inostranstvu? Što je Moretti eksplicitnom autokritikom svojih i iluzija hiljada Italijana o ideološkoj idili nekad-komunizma implicitno ukazao na jedino aktuelno dominantno sunce Zapada (znamo koje)? Možda se zgrozio nad scenom “konfuznog” Morettija u kojoj Giovanni objašnjava mladim glumcima da komunista nije bilo samo u SSSR-u, već i u Italiji?

(To me sjetilo Gramscija, koji je kao dvanestogodišnjak vikao na pjaci. “Hoćemo plate, jasno radno radno vrijeme, živio štrajk!”, ali i bijede mišljenja Waltera Veltronija, jednog od grobara italijanske ljevice, koji je na jednom skupu Demokratske partije (2015), govorio da reformisana ljevica treba da se otvori prema interesantnijim pojavama građanske tradicije, koji ne predstavljaju negaciju ljevičarske tradicije.)

Vratimo se Bradshawu… Iznerviran je jer u sceni sa predstavnicima Netflixa, koji desetak puta ponavljaju da se njihovi filmovi prodaju u 190 zemalja, Giovanni i sam ponavlja to isto, ali oni ne razumiju njegovu ironiju kojom im poručuje da zna kako film roba na prodaju ali nisu na prodaju autor filma, ni filmska umjetnost? Smetnja je kolažna tehnika filma? Smetnja, jer traži pažljivog gledaoca kojem se zviždi na zahtjeve trenutka prema kojim film treba biti viđen ako nam nakon nekoliko minuta taj isti film “objasni” šta je i gdje je njegov udarni momenat?

Filmski angažman Nannija Morettija? Uzaludan čin u vremenu moloha dekadanse, koja nije samo filmska? Nemam odgovor. Nemam ga uprkos autorovoj ideji da uvijek postoji neka slamka i kad se tone. Dakle, kad tone film kao umjetnost.

Morettijev contro tutti: U jednom od podfilmova, u kojem se Giovanni buni protiv banalnosti scena nasilja u filmu čiji je producent njegova supruga (koja kaže da to svi rade i svi to gledaju), on telefonira Scorseseu, ukazuje mladom reditelju da studira i uči se na primjerima velikih prethodnika. Kad od svega toga ne bude ništa, u završnoj sceni tog podfilma Giovanni će napustiti to vašarište osrednjosti od kojeg do njega dopiru usklici trijumfalizma banalnosti nad kreacijom.

Za kraj – jedna koincidencija. Dan nakon RAI projekcije Sunca budućnosti, na zasjedanju italijanskog parlamenta Alessandro Giuli, novopečeni ministar kulture u vladi Giorgie Meloni (i sam sa dugim kurikulumom neofašiste) odgovorio je Nanniju Morettiju na njegov protest protiv novog zakona o finansiranju filmskih projekata. Takođe na Morettijev čin zavraćanja nagrade na posljednjoj Veneciji za najbolji reastaurisani film (njegov Ecce bombo) iz prethodnih decenija. Ministar, braneći novi zakon koji predviđa da nema sredstava za filmove koji nisu obezbijedili 40% privatnog finansiranja, (kvazi)citirao je Morettija.

“Ne nastavljajmo ovako, ne činimo sebi zlo…”

One davne 1984. Morettijev lik je izrekao: “Nastavimo ovako. Činimo sebi zlo!”

Jedno je sigurno, u svemu: ministar Giuli (49 godina), koji se upravo odlučio da diplomira na studiju filozofije, biće samo kratka crtica u političkoj istoriji Italije. Moretti, u onoj filmskoj i evropskoj – više od crtice.