Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, sjetiće se pukovnik Aurelijano Buendija onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadesetak kuća od blata i trske, sagrađeno na obali reke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka preistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u martu jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume. Prvo su donijeli magnet. Jedan krupan Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom mudrih alhemičara iz Makedonije. Išao je od kuće do kuće, vukući sa sobom dvije metalne poluge, i svi su zapanjeno gledali kako kazani, šerpe, klješta i mangali padaju sa svojih mesta, kako građa očajnički škripi pri pokušaju da se iz nje izvuku ekseri i zavrtnji, kako se ko zna kada izgubIjene stvari pojavljuju tamo gde su bile najviše tražene i u silnom rasulu vuku za Melkijadesovim magičnim gvožđima. „Predmeti imaju svoj osobni život“, izvikivao bi Ciganin grubim glasom, „stvar je u tome da im probudiš dušu“… Ovako je legendarni Gabo, kako su Markeza zvali, započeo svoj znameniti roman „Sto godina samoće“ koji će po svom komercijalnom uspjehu nadmašiti čak i najbolja Servantesova ostvarenja.

.

PUKOVNIKU IMA KO DA PIŠE

.

Gabrijel Hose Garsija Markez je rođen 6. marta 1928. godine u Arakataki u Kolumbiji. Bio je najstarije dijete od dvanaestoro dijece, koliko su imali njegovi roditelji. Djetinjstvo je proveo kod bake i djeda sa majčine strane. Bio je izuzetno bistar učenik i upornim radom i talentom je dobio stipendiju za srednju školu u Colegio National (Bogota). Tu je otkrio ljubav prema književnosti i počeo je da se divi grupi kolumbijskih pjesnika koje i danas zovu “piedra y sielo” (“kamen i nebo”), a njihov uticaj je ostavio duboke tragove na Markezovo književno stvaralaštvo. Godine 1946. upisuje pravni fakultet na Nacionalnom Univerzitetu u Bogoti. Tu je i počeo da čita Kafku, a ubrzo objavljuje svoju prvu knjigu pripovjedaka u lokalnim novinama. Taj početni uspjeh će ubrzo zasjeniti burni politički događaji. Naime, pristalice liberalnog predsjedničkog kandidata 9. aprila su izazvale velike nerede u glavnom gradu Kolumbije. I oni tamo imaju svoju verziju „bosanskog lonca“ koji pokatkad uzavri do eksplozije. Demostranti su bili ljudi od akcije, te su širom su Bogote podmetali požare. Tom prigodom je izgorio i pansion u kojem je živio Markez, a plamen je progutao sve njegove dotadašnje rukopise. Grad je potonuo u haos i anarhiju. Nacionalni Univerzitet prestaje sa radom, te je Markez bio prinuđen da pređe na univerzitet u Kartaginu gdje se po dolasku bavio novinarstvom. Godine 1950. prekida studije i počinje kao kolumnista profesionalno raditi u novinama liberalne orjentacije.

Četiri godine kasnije (1954.) vraća se u Bogotu. Njegov prvi roman “Oharaska” je izašao iz štampe 1955, iste godine kada je on postao član komunističke partije. Nakon toga putuje u Evropu kao dopisnik časopisa Ekspektador. U Parizu ga je zatekla vijest da su novine ukinute i da je ostao bez posla…

Godine 1958. izlazi mu iz štampe djelo „Pukovniku neme ko da piše“, a te iste godine vraća se u Kolumbiju i ženi Mercedes Barha (tvrdio je da ju je zaprosio dok je jos imala dvanaest godina). Odmah nakon izbijanja revolucije seli na Kubu i zapošljava se u tamošnjoj novoformiranoj novinskoj agenciji. Naš Gojko Berić je svojevremeno u Dubrovniku sa Markezom popio kavicu. Na pitanje „koja je tajna tolike popularnosti latino američkih pisaca u Evropi“ Markez odgovara: „Ono što nas je pored ostalog učinilo poznatim i popularnim, to je kubanska revolucija. Dakle, da objasnim, mi smo radili odavno, pisali smo odavno, ali u Evropu nismo prodrli ranije zato što nije postojalo „zvono“ koje bi privuklo pažnju i omogućilo eho te naše književnosti. Bilo je potrebno da se dogodi revolucija na Kubi pa da se Evropa i svijet zainteresuju i za ostale činjenice zelenog kontinenta, koje su Evropljanima do tada bile daleke i nepoznate“. Fidelu Kastru su bili potrebni veliki pisci ali je, kao što vidimo iz Markezove izjave, Kastrova Kuba bila i njima od koristi.

Idemo dalje: Markez 1961. dobija književnu nagradu za djelo „Sudnji čas“, čije je izdanje izašlo u Evropi (točnije u Madridu 1962.) pa je povučeno i 1965 konačno ponovo izlazi iz štampe.

Markez je u periodu 1961-1965 imao jednu inspirativnu blokadu, te se u tom periodu povukao i posvetio porodici. Na porodičnom putovanju za Akapulko konačno dobija inspiraciju za pisanje. Sav radostan okreće auto i munkevitom brzinom se vraća u Meksiko, gdje su tada živjeli Markezovi. Zabarikadirao se u sobu i zaplovio svojim svijetom magije i mitova. „Uz cigarete i nešto hrane“, kako je sam poslije kazivao, napisao je za petnaest mjeseci svoje remek djelo „Sto godina samoće“ koje je prema ocjeni brojnih kritičara vrhunsko ostvarenje „magijskog realizma“. Roman je preveden na 37 jezika, a prodat je u preko 30 miliona primjeraka. Slavi ovog romana tu nije kraj, davnih sedamdesetih proglašen i romanom godine u Svijetu.

Roman „Sto godina samoće” bio je najvažniji razlog zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine, a ovo Gabino ostvarenje se smatra jednom od knjiga koja je oblikovala svjetsku literaturu. Roman je uvršten među pet najvažnijih djela hispaničke književnosti. Markezov čudesni grad Macondo koji se pominje gore u uvodu ovog teksta je grad ogledala koje je José Arcadio Buendía usnuo na obali rijeke, a u tim se ogledalima ogledao svijet spolja i iznutra. Utemeljitelj grada (José Arcadio) je smatrao da Macondo mora biti okružen vodom kako bi s tog otoka krenuo u realizaciju vizije svijeta po svojim mjerilima. Na koncu se ispostavlja „da je đaba krečio“ jer su svi njegovi junaci zapravo zarobljenici povijesti koja se ponavlja. Ponešto od čudesa ovog romana prepoznajemo i u Kustinom filmu „Dom za vješanje“. Emir Kusturica se svojevremeno za jedne posjete Kubi i osobno sastao sa ovim velikim piscem. „Lijepi šareni Svijet“ nije tako veliki kako se misli pa ga je Kusta stigao prošpartati uzduž i poprijeko, i to nekoliko puta. Usamljeni i pospani kontinent Latino Amerike postaje preko noći magično realan, a Salman Ruždi prepoznaje u Markezovom Makondu svoju Indiju. Ruždi zapisuje: „Negovi biskupi su moje mule, njegove ulične pijace su moji bazari. Njegov svijet je moj svijet preveden na španski. Čudo je što sam se u to djelo zaljubio, ne zbog njegove magije već zbog njegova realizma“.

Markes nastavlja pisati trajno zaokupljen temama samoće, sudbine, nostalgije, ljubavi, moći i nasilja. Godine 1973. se politički aktivira, bio je član opozicije, a kao pisac i javna ličnost ukazuje na kršenje ljudskih prava u Južnoj Americi. Godine 1981. desila su mu se tri važna događaja: od Francuske je dobio Legiju časti; bio je optužen da je sarađivao sa gerilcima pa je bio prinuđen da napusti Bogotu: i te godine izlazi mu djelo “Hronika jedne nenagovještene ljubavi”. U periodu 1980-1990. živio je u Meksiku i Kolumbiji. Nastavio je političku aktivnost, pisao je scenarije, drame, i dva romana “Ljubav u vrijeme kolere” i “General u lavirintu”. Uz Isabel Allende i Jorgea Luisa Borgesa, Carlosa Ruiza Zafóna i Roberta Bolaña bio u svijetu najprevođeniji pisac koji je pisao na španjolskom. Četvrti je bio njegov stari rival Mario Vargas Llosa s kojim se potukao u birtiji. A onda je 2023. Márquez “pretekao” Miguela de Cervantesa kao najprevođeniji pisac na španjolskom jeziku prema Svjetskoj karti prevođenja. Zbog kritičkih stavova o američkom imperijalizmu, Márques je bio označen kao subverzivac, odbijane su mu vize za SAD, a zabranu je ukinuo Bill Clinton nakon što je postao predsjednik SAD-a.

„En Agosto Nos Vemos“, preveden kao „Vidimo se u kolovozu“, je posljednji roman koji je napisao Gabo, kako su familija i prijatelji zvali Markesa. „Čitajući ga još jednom, gotovo deset godina nakon njegove smrti, otkrili smo da roman ima mnogo vrlo ugodnih prednosti, a ničega što bi nas spriječilo da uživamo u najistaknutijim aspektima Gabina djela: njegovoj sposobnosti invencije, poeziji jezika, zadivljujućem pripovijedanju, njegovom razumijevanjem ljudskog bića i njegovoj naklonosti prema iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi, što je, vjerojatno, glavna tema svih njegovih djela,“ izjavili su njegovi sinovi. U svojoj knjizi „O ljubavi i drugim demonima“ popularni Gabo zapisuje: „Nijedan lijek ne liječi ono što radost ne može izliječiti“. Gabrijel Garsija Markes je preminuo u Meksiko Sitiju 17. travnja 2014. godine.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 28. 09. 2024.