Na današnji dan, 28. rujna 1991., ušao sam u za nas tada, a i za nas sada, mitski herojski grad Vukovar. Ušao sam kroz famozni “kukuruzni put”. Moj je dolazak u Vukovaru tada izazvao veliku nevjericu i iznenađenje jer Vukovar tada nije više nikoga očekivao, a kukuruzni put se smatrao presječenim. Kako sam ja tada tuda živ prošao, ni sam, ni tada a ni sada, uistinu ne znam. Znam samo da sam izgarao od želje da budem, da dođem u taj nevjerojatni grad u kojemu, u prijašnjem životu, nisam nikada imao potrebe tamo otići ili tamo doći. Evo kako sam taj dan opisao u mojem ratnom dnevniku (Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“, te monografske knjige „1991.“ – zasebna izdanja na hrvatskom i engleskom jeziku):
„…U Vukovar, već je vrijeme. Prvo u Nuštar. U Nuštru će mi reći kako dalje. Situacija se brzo mijenja. Moram imati informaciju izravno s terena, iz prve ruke. Dok ulazim u mjesto, pored puta, s desne strane, krater od “krmače”. Napravila je ogromnu rupu promjera šest-sedam metara. Sada je puna vode. Pravo jezero. Usput je porušila i tri kuće i iščupala neka stabla iz korijena.
Put kojim se do sada išlo za Vukovar od danas je presječen. Više nema sigurnog puta. Četnici se zalijeću i prave zasjede.
Kažu mi da pokušam na Cerić, pa ako oni nešto više znaju da mi pomognu. U Ceriću me upućuju jednim putem, ne znam točno gdje. Vozim, a da točno ne znam ni gdje ću stići ni koga ću tamo zateći. Vozim brzo i uzdam se u svoj instinkt. Prolazim, prolijećem kroz napuštena sela bez ijednog znaka života. Nigdje ni jednog čovjeka. Na kućama se vide svježi tragovi borbi. Ne želim razmišljati u kakvu sam se ludost upustio, sam, bez vodiča. Odlučio sam ići do kraja, pa šta bude. Molim Boga da me sada ne napusti, pa zna da moram stići u Vukovar, da je to važno.
Na jedan sam tren spazio ljude. Bili su u jednoj kući. Izgledali su mi kao hrvatski borci. I ja sam njih iznenadio, pa su se brzo sklonili. Zakočio sam u mjestu i brzo se odvezao unatrag. Iz kuće su mi davali znakove da se sklonim. Uvezao sam auto u dvorište i zaklonio ga iza kuće. Olakšanje. Uistinu su naši.
Razgovaramo u podrumu. Kažem da bih htio u Vukovar, ako postoji i najmanja šansa. Prihvaćam svaki rizik.
Bit će teško, uvjeravaju me, ali se može. Više nema sigurnog puta, koridora. Četnici postavljaju zasjede, napadnu i pobjegnu. Sada se ide na sreću, pa što bude. Tko preživi – prođe. Oni ne bi išli, ali uvijek netko prođe tko ide tamo, pa mogu s njima.
I uistinu, dok smo razgovarali, zaustavili su jedan auto koji ide tamo. U autu dvoje gardista, muškarac i djevojka. I jedno i drugo na glavi nose šljem. Kažu mi da samo vozim za njima, ako im se što dogodi da samo produžim naprijed.
Startamo jako oštro. Gume cvile. Moramo dobiti brzinu prije nego napustimo selo. Iza sela počinje brisani prostor. Sve imaju kao na dlanu. Pogotovo sa silosa, odatle je preglednost velika.
Mogu tući čim žele, snajperima, protuavionskim mitraljezima, minobacačima… Vozimo jako brzo. Auto ispred mene diže veliki oblak prašine i ja gotovo ne vidim kuda vozim. Zamalo sam naletio na barikadu sa željeznim ježevima i nagaznim minama na kraju sela. Izbjegao sam je u zadnji tren.
Jedno vrijeme vozili smo asfaltnom cestom, a onda smo skrenuli u kukuruze. Tu uopće nije bilo puta, nego samo prostor između dva kukuruzna polja. Auto je poskakivao i padao treskom. Vozio sam gotovo nasumice, jer se od prašine nije vidjelo čak ni nebo. U jednom smo momentu izletili pored jedne šume. Šuma nam je bila s lijeve strane. Tu je put, staza, počeo naglo ponirati nadolje, gotovo pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. Imao sam osjećaj da ne vozim, nego da s autom padam dolje.
Na mjestu gdje je ponor završavao, put je naglo skretao udesno pod pravim kutom. U trenutku dok sam naglo stisnuo kočnicu i upravljačem izvodio brzi manevar skretanja, odjeknuo je prasak. Čuo sam ga tu, odmah pokraj mojega lijevog uha, kao da je hitac ispaljen u mome autu. Zasjeda.
Stiskao sam gas. Očekivao sam kanonadu već u sljedećem trenutku. Auto ispred mene je vozio sporo, tako sporo. Sporo je ubrzavao, sporo manevrirao. Htio sam proći kroz njega i otići što dalje. Nestati. Pobjeći. Svakog trena sam očekivao rafale sa svih strana, ali oni su izostali. Nisam znao što se zbiva, poigrava li se to netko s nama? Uglavnom, osim toga jednog pucnja, druge vatre nije bilo. Tek sada sam se sjetio da sam točno na mjestu gdje put mijenja smjer vidio jedan auto. Bio je bijel ili svijetložut i bio je izvrnut na bok. Imao je oblik starog tipa golfa. To je točno mjesto gdje je brzina tijekom cijele vožnje najmanja. Najbolje mjesto za zasjedu.
Što se to dogodilo “našem” napadaču? Jesmo li ga iznenadili, ili je imao staru pušku M48 koja se repetira ručno? Dok je htio drugi put opaliti, mi smo nestali u oblaku prašine. U svakom slučaju, kako god bilo, za sada sam živ. Bože. Hvala.
Sada ponovo vozimo kroz kukuruze i s jedne i s druge strane. Svako malo naletimo na neki napušteni automobil, izrešetan i ostavljen sa strane. To su oni koji nisu imali sreće. Jesu li još uvijek tamo, ili su njihova tijela pokupljena, nismo provjeravali. Vozimo brzo dalje. Konačno ponovo izlazimo na asfalt. Prolazimo barikadu s našom gardom i tu smo.
Vukovar.
Gotovo da ne mogu vjerovati. Uspio sam. Tu sam.
Vukovar.
Tu ništa nije isto kao vani, kao drugdje. Drugačije sunce sja ovdje, nego na nekom drugom mjestu. Jer, ovdje sja sunce Vukovara. Drugačiji zrak dišu ovdje, u Vukovaru, nego bilo gdje drugdje. Drugačije se susreću ljudi ovdje, nego tamo vani. Drugačije razgovaraju, drugačije se pozdravljaju, drugačije se smiju i drugačije tuguju. Drugačije se bore i drugačije ginu, ovdje, u Vukovaru. Inače, drugačije se cijeni život, ovdje u Vukovaru, nego bilo gdje drugdje, jer, stvari su ovdje onakve kakvim bi željeli da ih vidimo uvijek, onakve kakvim ih zamišljamo da bi mogle biti kad bi bilo… Ovdje je sve onakvo kako treba biti po samoj prirodi stvari. Jednom riječju, ovdje sve jest, i to svi vide, znaju i osjećaju…“
NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!
radio gornji grad 
