Božica Jelušić predstaviti će svoju novu knjigu „Godišnja doba“ duše u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u petak 4. listopada  u 19.00 sati. O zapisima će govoriti i Božica Brkan, Vinko Brešić i Aleksandar Horvat. U povodu promocije, s Božicom Jelušić razgovaramo o inspiraciji i spisateljskoj disciplini, pjesničkom doživljavanju likovnog djela, uzorima i prijateljima, o Dravi kao inspiraciji i obavezi te o letovima paraglajderom koje je opisala u svojim zapisima. Naime,  slijedeći svoju prirodnjačku vokaciju, autorica je svoje zapise u knjizi grupirala po godišnjim dobima, a obuhvaćeno je razdoblje od veljače 2014. do ožujka 2023. Tu su životne odluke koje je trebalo donijeti u tom razdoblju, životna razočaranja ili veselja, uvijek s razlogom, ucijeljena, kako kaže poetesa, u život i viši smisao. Aleksandar Horvat u pogovoru napominje kako književnica, uz objave na društvenim mrežama, dosljedno čuva i njeguje bilježenje olovkom na papiru, a svoje rukopisne navike demonstrira u ovoj knjizi u također spontanim crtežima koji prate zapise.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Knjiga “Godišnja doba duše” druga je vaša knjiga zapisa s društvenih mreža koja obuhvaća razdoblje od 2016. do 2023. i svjedoči o disciplini svakodnevnog pisanja fascinantnim stilom, raskošnim znanjem i sveobuhvatnim zapažanjima. Pišete cijeli život, ali ne priznajete inspiraciju, već se pouzdajete u disciplinu i budnost. Zašto?

BJ: Spomenuli ste dobru riječ: disciplina. Mene je to održalo 50 godina u poslu i u privatnom životu. Kad sam radila u školi, govorila sam da je „discipulus“ učenik po definiciji. Samo onaj koji se može podvrgnuti redu, radu, učestalosti nečega, ritualima dnevnog života, ima šanse zaokružiti svoje djelo ili bavljenje nečim. Misli treba pribrati na hrpu, a jezik je slijedeća faza: svakoj formi naći odgovarajuće „ruho“ i izričaj. Meni je esej tu ponajbolji, kratka ili duga bilješka, s poetičkim umetcima. Taj dijarijski način ima mnogo prednosti, da se ne zaboravi što je bilo važno u nekom dijelu života. A uzori su brojni i veliki: Tournier, de Botton, Golob, Brodski. Budnost je posebna kategorija. Ne biti aljkav, vječno umoran i preopušten, već otvoren „nabrijan“, opažljiv, polemičan ili ponesen i u svemu vidjeti motiv, vrijedan bilježenja. Misliti sustavno, ne dati svom umu da se ulijeni, i to je sve.

Iako kratki, zapisi u knjizi demonstriraju monumentalno znanje i životnu filozofiju, kao što zapis „Blagoslovljeni krumpir“ govorio Milletovoj slici „Angelus“ koja prikazuje molitvu nakon berbe krumpira u polju. U zapisu nas vodite u sliku, a zatim podsjećate na slasna i topla jela od krumpira i podsjećate da je i Dali tu sliku ugradio u jedno svoje djelo. Svojim tekstom dajete još jedno viđenje te slike i podsjećate koliko je važno opisati slikarski doživljaj da bi se mogao podijeliti s drugima. Kako se slikarstvo i književnost dopunjuju? Gdje nalazite poveznice?

Vjerujem da vam je poznato djelo Aloysiusa Bertranda „Gaspard de la nuit“ (Gašpar Noćnik) koje je nastalo početkom 19. st. i predstavlja početak jednog žanra-pjesme u prozi. Tu su, dakle, genijalni opisi djela holandskih /brabantskih majstora, slike pretočene u riječ, koje su Bertranda nadahnjivale i oduševljavale. Srodnost i kompatibilnost tih medija nije potrebno dokazivati, jer pjesnik „misli u slikama“ i pretače ih u riječ, a slikar pak „opisuje“ bojom i linijom, prenoseći svoje osjećaje. Ja imam snažne vizualne doživljaje i obožavam slikarstvo. U svojoj podravskoj regiji, 40 godina pratila sam likovni život, vodila galeriju, napisala 10-tak likovnih monografija, prijateljevala s Večenajem, Lackovićem, Kovačićem, bila suradnica Hlebinske galerije i Muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu, da ne nabrajam dalje. Mnoge sam slike premetnula u pjesme, pa i sama sam ilustrirala nekoliko svojih knjiga, budući da mi grafički izraz najbolje leži. To je moj „produžetak doživljaja“ koji smatram neophodnim. Na otvorenjima izložaba često doživim da mi kažu kako „sada sliku vide drugačije“, nakon tumačenja, što pripisujem senzibilnosti i intuiciji, kojom pjesnik motri likovno djelo.

U kazalu imena na kraju knjige navedeni su brojni i respektabilni uzori koje spominjete u knjizi i čije utjecaje bilježite kao nezaboravne. Među njima su Arsen Dedić, Zvonimir Golob, Marina Cvjetajeva, Brodski, Vesna Krmpotić. Kako ste birali svoje životne uzore? Divite li se i danas svojim uzorima iz mladosti? Jesu li opravdali očekivanja?

Ne znam, ove knjiške sam birala po srodnosti i visini estetike, a suvremenici su mene birali i htjeli za prijateljicu. U najvećem broju slučajeva divljenje i poštovanje se održalo, ponegdje je bilo sitnih korekcija. Naime, osobni kontakti donose i saznanja o karakteru i osebujnostima osobe, što literatura skrije. Na neke se i dan danas pozivam, citiram, uzimam njihove stihove kao moto, itd. Održavam ih živima u srcu i javnosti, jer to zaslužuju.

U “Godišnjim dobima” pišete “kako nas Bog voli kad je ovu rijeku poklonio Podravini” i na nekoliko mjesta spominjete svoju ljubav prema Dravi i Podravini. Je li Drava jedan od razloga što ste ostali živjeti u Podravini? Kao ekološka aktivistica i osnivačica jednog od prvih ekoloških društava u Hrvatskoj brinete se o zaštiti Drave. Kako je ekosustav Drave danas očuvan i zaštićen?

Drava je sigurno moja uzdanica, prostorno-ekološka, zemljopisna, duhovna. Treba pročitati Milosza: „U dolini rijeke Isse“, da se vidi koliko rijeka oblikuje uspomene, karakter, ukus, poimanje zavičaja. To sam pokušala izraziti knjigom „Dravom i Podravljem“, koja nije dovoljno zapažena, ali je bitna za moj ljudski i stvaralački profil. Nastajala je 30 godina, u vidu rukopisnih bilješki, crteža i fotografija, nazvanih „Ekološki dnevnici“. Danas neke od tih kota ne postoje, a život priobalja bitno se izmijenio. Sa stanovišta eko-historije, knjiga je presudna za ruralnu povijest Podravine. O kampanji „za živu Dravu“ puno je pisano, pa neću ponavljati. To je jedan od mojih životnih dometa, pa neka drugi sude, osobito oni koji su se „suzdržavali“ od djelovanja u ime „viših državnih interesa“. To su slijepci pored zdravih očiju. Najviši državni interes je očuvan okoliš, divljina i tradicijski život. Tehnološka paradigma je preživjela, napredne zemlje je odbacuju. Kilometri asfalta, prepletene žice, bušotine i tornjevi nisu znakovi napretka .Ali očuvana divljina i njeni preostali dijelovi vrijede zlata za sutrašnjicu. Ne, Drava nije u punoj mjeri sigurna i zaštićena, jer nebuloze bujaju u raznim glavama, kao u svim vremenima. Ali radimo, trudimo se, pa povjereno nešto i domašimo.

U knjizi opisujete svoje letove paraglajderom, a na društvenim mrežama objavljujete i fotografije sa svojih letova iznad Drave i Podravine. Zašto ste izabrali letenje paraglajderom za svoju rekreaciju? Na jednom mjestu čak žalite što nakon leta morate prizemljiti. Kako ste otkrili i zavoljeli letenje paraglajderom?

ZRAK je divan element, obožavam ga! Tamo se najbolje osjećam, najsigurnije od svake niskosti. Ptičji pogled je superioran, perspektivna nenadmašna! Nadimaju se pluća od oduševljenja, kako je sve to lijepo, savršeno, uređeno: matrice sela, međe, ceste, lugovi, dravski vodotak! Kako je to moćno i veliko sve… Koloristički neopisivo. Ja sam avanturistkinja, valjda, pa sam tako „otkrila“ paraglajder. Letjela sam i u helikopteru, žirokopteru i hidroavionu, uostalom. Vjerujem da ću skočiti padobranom s instruktorom, za 75. rođendan! Zrak je moj element, u njemu sam kao ptica u svojoj domaji!

„Godišnja doba duše” zapisi su grupirani po godišnjim dobima i po broju tekstova u svakom godišnjem dobu vidi se da je Vaše godišnje doba proljeće, a da manje volite jesen i zimu, a od ljeta bježite. Zašto volite proljeće? Kakva zadovoljstva ipak pronalazite u jeseni i zimi? Mogu li književni susreti uljepšati jesenske večeri?

Volim sva godišnja doba, ali ljeto ne mogu, jer se klima drastično promijenila. Vrućina me ubija, čini me tromom i slabo pokretnom. Prisiljava me ostati u zatvorenom i mračnom prostoru, što ne podnosim. Jedva čekam da ljeto prođe, a onda slijedi ono što veli Flaubert u knjizi „Novembar“: „Volim jesen, to žalosno godišnje doba, kao stvoreno za uspomene“. I za sve vrste čitanja i stvaranja, naravno.