Jesen je,kako je Nietzsche rekao, godišnje doba duše, a ne prirode. Nekako je lakše kad odlaze voljeni s lišćem koje pada,i kad se plodovi života prebiru u duši kao jabuke i šljive u košari, u kojoj skokom zjene prepoznajemo natrulost i vadimo nezdravo da ne pokvari slatkoću i puninu plodnog uzdarja. U jesen je prirodnije zatvarati poglavlja života, uz kišni gvaš raznobojnih krošanja i Rahmanjinova čiji preludiji rasipaju latice po okaminama nutrine stvrdnute tugom. Sve je nekako prirodnije u jesen, prijateljevati s boli, prigrliti je i ljuljati kao dijete, tepati joj i osjećati kako se smiruje i opušta šapućući “ja sam samo tvoja ranjena ljubav”. Prirodno je i uzeti kist i boje, i motriti svoje slikarstvo pitajući se što je ono što ga je rodilo? Koja potreba i koji osjećaj se najautentičnije izražava dok crtam i slikam? Kako ga učiniti jedinstvenim? U to doba duše, lagano kao što lišće pada na tlo sliježu se u duši otisci proživljene godine, previranja, iščekivanja, zapinjanja, odustajanja, inspiracije, iskoraci, uzleti, susreti, rastanci radosti i tuge. I sve treba pažljivo probrati, paziti na omjere i dugo kuhati na vatri ljubavi pa još vruće napuniti u staklenke i složiti u smočnicu svoga trajanja. Da jedno, kad i naše berbe uminu, njihovi plodovi budu ukusni i hranjivi. Da nismo darovanim nam voćnjacima i poljima hodali uzalud.