“Generativna potencija” u Felmaninu “Povratku glasa” izrijekom se ne spominje. Pojam je, međutim, preimenovan – “sposobnost” – i, zapravo, promoviran u središnji teorijski problem, jednako tako ne spominju se ni činovi ovlaštenja kao ni činovi diskvalifikacije, pa ipak čitatelj nailazi na zanimljivo uvođenje distinkcije političkog i umjetničkog glasnika. Kao da raspravljanje o (ne)mogućnosti svjedoka, figure koja na sebe “preuzima odgovornost za istinu”, ne može bez još jedne figure, one koja tu istu odgovornost ne preuzima na sebe ili, preciznije rečeno, potrebuje identificiranje različitih uloga, tj. nosilaca određenog djelovanja i nedjelovanja. Uloga političkog glasnika dodijeljena je Janu Karskom, pripadniku poljskog pokreta otpora koji je pristao dvaput biti prokrijumčaren u varšavski geto kako bi se upoznao s tamošnjim stanjem stvari i potom u diplomatskoj misiji izvijestio zapadne saveznike o tome, dok je uloga umjetničkog glasnika pripisana samome redatelju Lanzmannu – obojica su definirani i kao glasnici utoliko što su i jedan i drugi preuzeli zadaću prenošenja neke poruke. Pri tome sâma je poruka određena kako svojom (ne)posrećenom aktualizacijom (ali i svojom neaktualizacijom, kao obraćanje šutnjom) tako i time je li njezin glasnik kadar nju prenijeti izvan kakvog ograničenog ili omeđenog područja pa Felmanova u tom smislu (u dijelu svoje argumentacije) ustrajava također na distinkciji unutra – izvan te pribjegava paradoksu biti “istodobno unutra i izvan”; Felman 1992, 232): … Lanzmann je istodobno i sâm, poput Karskog, u osnovi glasnik a možda, iz nužnosti, i nešto poput glasnika iz podzemlja: ne samo nositelj šutnje već, poput Karskog u diplomatskoj misiji, upravo donositelj poruke koju mora, precizno rečeno, iz same unutarnje bezglasnosti i šutnje iznijeti izvana. I odmah potom, u nastavku, postavlja sljedeća pitanja: Međutim, dok je Karski zakazao učinkovito komunicirati unutarnji povik geta vanjskome svijetu, Lanzmann se nada da će resursima svojega umijeća/umjetnosti iznutra djelovati prema vani, da će doslovce ganuti gledatelje i zbiljski doprijeti do naslovljenikâ: da će – povijesno i etički – time učiniti nešto važno. Hoće li umjetnički glasnik uspjeti tamo gdje je politički glasnik zakazao? … Kako u isti mah prenositi patos i isključenost, kako prenositi bezdanu izgubljenost unutarnjeg, ali pri tome ne biti niti shrvan bezdanom niti biti preplavljen patosom, bez gubljenja vanjskog? Kako, stoga, istodobno biti unutra i izvana?

Kada je posrijedi figura glasnika, valja primijetiti kako, unatoč snažnoga ganuća i mjestimice narušene pribranosti tijekom prisjećanja na prvi dio svoje diplomatske misije, u svjedočanstvu Karskog ipak ima elemenata koji pružaju uvid u položaj glasnika u funkciji djelotvornog prenositelja poruke: “To nije bio svijet. Nije bio dio čovječanstva. Ja nisam bio njegovim dijelom. Nisam tamo pripadao … To nije bio svijet”. Ako je ovo nepripadanje Karskog ne-ljudskom svijetu varšavskog geta razlog zašto njemu nije dodijeljeno ovlaštenje na zastupanje toga istoga svijeta, nije mu dano pravo da govori za taj svijet ili govori umjesto toga svijeta, to još uvijek nije razlog za potpunu diskvalifikaciju njegovih riječi. Glasnika Karskog pogađa tvrdnja Prima Levija iz Potonulih i spašenih koja kaže kako non si è mai al posto di un altro, kako netko nije nikada na mjestu nekoga drugoga. Rečeno u terminima jedne teorijske polemike na račun psihoanalitičkog diskurza, politički glasnik Karski, upoznat s porukom, prije je faktor ili čimbenik istine varšavskog geta negoli njegov puki “poštar istine” ili “dobavljač istine”; rečeno u terminima što ih Agamben predlaže, Karski bi pripadao rodu άγγελοι, glasnika, ljudskih ili još bolje profanih anđela: “Od pradavnih vremena”, stoji u Ideji proze, “otkako postoji povijest čovječanstva, ono vodi borbu s anđelom ne bi li mu preotelo tajnu koju se on ograničava najaviti. Ali iz njegovih djetinjih ruku može se izvući jedino tu najavu, onu zbog koje nam je on, uostalom, ionako došao, zato da bi nam najavu dao”. Ne bi trebalo, međutim, i usput, biti suvišno primijetiti kako usredotočenost na distinkciju političkog i umjetničkog glasnika nije u “Povratku glasa” popraćena cijelim nizom distinkcija uz njihove odnosne “naslovljenike”: smještenosti s obzirom na mirnodopsko i ratno vrijeme, raspoložive “resurse”, a jednako tako i dodijeljena ovlaštenja – imamo li i dalje u vidu “Lanzmannovu nadu” (“doslovce ganuti gledatelje”), onda se unekoliko neočekivana prispodoba s mitskim Orfejem pokazuje dragocjenom. Kod Karskog Orfej upućuje na epizodu silaska u (ovozemaljsku, dakle ne zagrobnu) onostranost Varšavskog geta, a kod njegovih sugovornika iz drugog dijela misije mitski bi pjevač upućivao na sposobnost djelovanja upravo u značenju “generativne potencije”, tj. onoga što se tek a posteriori može premjeriti. Preformulirano bi pitanje uz distinkciju umjetničkog i političkog glasnika sada glasilo: je li djelovanje aposteriorno trpljenju i ganuću, drugim riječima može li (i mora li) ganuće nekoga pokrenuti, navesti na djelovanje? Izjalovljena nada rezultat je tako razlike između, s jedne strane, sposobnosti za biti ganut i sposobnosti za moći ganuti druge te, s druge strane, izostanka ovlaštenja za iskazivanje egzercitiva, govornog izvršnog čina što graniči s imperativom, sa zapovjedi.