Zagreb, 7. listopada 1991.
.
„… Iz Skoplja smo poletjeli za Sarajevo. Iz Sarajeva bi trebali odmah imati vezu za Klagenfurt. Nadam se da će sve proći u redu. Dobio sam informaciju da JNA nasilno mobilizira sve vojne obveznike. Rekli su mi da vojna policija obilazi autobusne i željezničke kolodvore i aerodrome i kupi sve za rat sposobne i na licu mjesta ih mobilizira, presvlači u JNA-uniforme i šalje na front negdje u Hrvatsku. Kako postupiti u takvom slučaju, kako se obraniti?
Sa zebnjom slijećemo u Sarajevo. I Milorada je strah. Kaže da će odbiti, pa ne mogu ga valjda ubiti.
Milorad ima nevinost djeteta. Sva agresija i nasilje njemu su strani. On je za to potpuno nesposoban. S gnušanjem govori o srpskom barbarizmu. Nada se i pravedno je da Hrvatska iz ovoga rata izađe kao pobjednik. Vjerujem da je iskren, jer su mi još od ranije poznati njegovi stavovi o Kosovskom pitanju. Slični su mojima i svih normalnih i civiliziranih ljudi demokratskog opredjeljenja.
Sa strahom se približavamo pasoškoj kontroli. Red se polagano miče. Milicionar prvo gleda putovnicu, otvori je, prolista i onda baci brz pogled na lice. Sljedeći. Razmak se polagano smanjuje. Red je na mene. Pravim se nezainteresiran, odsutan. Ista procedura. Listanje putovnice, brz pogled… sljedeći. Zasada je dobro. I Milorad je prošao. Ali ne vjerujem im ništa. Dok ne sletimo u Austriju. Tek ću se tamo doista osjećati sigurnim.
Ponovo u zraku. Letimo nešto manje od jednog sata i slijećemo. Čitam na aerodromskoj zgradi: Klagenfurt. Čitaj, sloboda. Čitaj, sigurnost. Čitaj, prijatelji.
Nestalo je straha, ali je došla nova zebnja: što je doma, u Hrvatskoj, u Zagrebu? Već par dana nisam čuo nikakve vijesti. Sada sam nestrpljiv i želim stići što prije. Doma. Tamo gdje pripadam. Tamo je moje mjesto.
Autobusom za Ljubljanu. Milorad tu ostaje. Pozdravljamo se. Za par dana će u Zagreb. U redu. Tražimo prijevoz za Zagreb, majka vojnika iz Čakovca i ja. Jedan autobus nam je upravo pobjegao, ali ima vlak. Trčimo da ga stignemo. Uspjeli smo. Krećemo odmah. U vlaku jedemo sendviče koje nudi stjuart. Prva hrana danas.
Kroz prozor promiče zeleno. Ugodni krajolici se nižu jedan za drugim, kao na filmu. Gledam ljude kako rade u polju svoje obične svakodnevne poslove. Gledam njihove uredne kuće kojima ništa ne fali, kao da su ovaj tren izašle iz kakvog propagandnog letka za “kmečki turizam”. Odozgo sunce uredno sja, a ptice mirno lete po svojim nebeskim stazama. Nitko ih u tome ne priječi. Mirno obavljaju svoj, od prirode dani im zadatak. I sve je kao u redu. I ovaj je vlak udoban. Prva klasa. I sve kao štima.
A je li baš tako, gospodo? Je li sve u redu? Vi to ne znate i ne želite znati. E, pa reći ću vam ja. Ništa ne štima, gospodo! Ništa nije u redu! Ako izvadite svoje glave iz pijeska, i vi ćete moći vidjeti. Svi to mogu, ako to žele. Ako to uistinu žele.
Što smo se više primicali hrvatsko-slovenskoj granici, to mi se u želucu sve više stezalo. Zebnja, strah i radost kopali su po mojoj nutrini. Ne pripadam ja u ovaj svijet urednih kuća i udobnih vlakova prve klase. Moje je mjesto doma. S uhom na vijestima i srcem na fronti. S očima na porušenim i popaljenim kućama i ubijenim ljudima, i rukom na pušci, ako treba. A treba. Došlo je vrijeme da treba.
U Dobovi je granica. Vlak dalje ne ide. Barem ne slovenski. Oni se boje za svoju imovinu. Dalje vozi hrvatski vlak. U njega prelazimo. On će nas voziti za Zagreb. Za tu imovinu nema veze ako strada.
Trebali smo već krenuti, ali vlak i dalje stoji. Dolaze i drugi vlakovi koji tu ostaju čekati. Kažu da je zračna uzbuna u Zagrebu. S desne je strane vlaka drugi teretni vlak. Na njemu tenkovi JNA, puno tenkova. Smiješi se zvijezda sa svakog oklopa. Okolo po postaji, šeću se JNA-vojnici. Košulje im raskopčane, pa vruće je, i piju pivo. Pivo kupuju na malom kiosku na samoj željezničkoj postaji. Nitko na njih ne obraća pažnju. Šeću slobodno, gurkaju se i smiju naglas. Bahati su i sigurni na ovom prostoru, u Sloveniji.
Jedan putnik sluša tranzistor. Jasno se čuje u cijelom kupeu. Bombardirani su Banski dvori. Iz zraka. Raketirani.
Bilo je nešto iza tri sata. Izašao sam van na peron. Nisam mogao vjerovati. I drugi ljudi su stajali u čudu, zbunjeni, preplašeni. Pogledali smo se s nevjericom. Što sada dalje? Zamišljao sam sliku aviona iznad Gornjega grada, kako manevriraju da dođu u što bolju poziciju, onda pikiraju, poniru u dubinu i ispaljuju rakete, rakete pogađaju cilj uz zaglušujući tresak, diže se dim, a avioni nestaju u daljini. Možda su poletjeli s nekog aerodroma u Hrvatskoj, iz Pule ili Zadra, kojima mi i dalje uredno i tupo isporučujemo i struju i vodu i hranu. Da bi pokazali svijetu da nismo agresori u svojoj vlastitoj zemlji, hraniš ruku koja te tuče.
Što bi se dogodilo, na primjer, da je netko tko nikako ne voli Georga Busha i njegovu politiku, iz čistog neslaganja s njim, raketirao Bijelu kuću u Washingtonu, ili Elyseesku palaču u Parizu, da makne Mitterranda. Što bi onda svijet rekao na to. Bi li i onda mirno stajali sa strane i pazili da David u samoobrani ne upotrijebi nešto što bi možda moglo ozlijediti Golijata koji ga davi. Pa što hoće ti Hrvati? Zašto se tako uporno i odlučno brane od Srbije koja hoće samo da ih okupira? Zašto se već jednom ne predaju, pa da nastane mir. Pa to je tako neodgovorno od njih, tih Hrvata.
Konačno su vlakovi krenuli, prvo jedan, pa onda drugi, moj. Dok smo polazili, JNA-vojnici su stajali pred postajom, gurkali se, cerili i ispijali pivo. Košulje su im i dalje bile razdrljene, i dalje ih nitko nije dirao, nije ih psovao ni dobacivao nepristojne riječi.
U Zagreb smo stigli brzo. Srce mi je tuklo kao bat. Što ću tu zateći, kako će se ljudi ponašati? Je li puno razoreno, jesu li tukli još negdje? Čim je vlak ušao u kolodvor, svirana je uzbuna. Ljudi su se razbježali gdjekoji. Putnici, tek pridošli, stajali su sa svojim torbama, zbunjeni, ne znajući gdje da pođu. Oko njih se sve u hipu raščistilo, i oni su stajali sami, kao posljednji ljudi. Uspio sam uhvatiti jedan taksi kojemu je Kvatrić i tako bio usput. Vijugamo kroz labirint čeličnih ježeva i mina, probijajući se prema istočnom dijelu grada. Kada sam otišao, toga nije bilo. Rat je napredovao u mome odsustvu.
Tu sam noć prvi i posljednji put proveo u skloništu, u podrumu jedne susjedne zgrade u ulici. Bio sam mrtav umoran i bilo mi je hladno, jer gotovo ništa nisam jeo cijeli dan. Sjedio sam na nekoj kutiji u kutu i klatio se, kunjao. Vani su odjekivale kanonade i kuća bi se lagano zatresla s vremena na vrijeme. Moji su susjedi bili zabrinuti i strpljivi. Oni koje je bilo najviše strah zbijali su nezgrapne šale na koje se nitko osim njih nije smijao. Bili su uporni u tome i svima su išli na živce. Najbolje što sam mogao učiniti u takvoj situaciji je da zaspim. Probudili su me kada je uzbuna prošla. Odlučio sam da više ne idem u sklonište kada sam u Zagrebu. Ako treba poginuti, radije neka se to dogodi na fronti ili u mome krevetu…“
.
NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!
radio gornji grad 
