.

„U slutnji, u čežnji daljine, daljine;

U srcu, u dahu planine, planine“…

Uporno ponavlja sebi, mada ponestaje volje:

„Ovaj je grad bacao svjetla daleko,

ovo je grad koji može bolje“.

Sarajevo sije za sretnije vrijeme sjeme,

uklanja pregrade pamćenja, oduzima godina breme.

Nižu se slike, bez boje i znaka,

ali bogate duhom,

koji živi u tijelu i van tijela, a

hrani se „soli i kruhom“.

Evo i Tina posljednjeg boema,

„glupa ga čeljad obukla u cunje“.

Poeta stavlja šešir i pripaljuje cigaretu, dok

na tremu mačka drijema.

Odlazi u noć,

koraka njegovih čuje se jeka.

Prelazi Miljacku i pred Vijećnicom,

tramvaj zvani čežnja čeka.

„Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem.

Da više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama“.

Šta to mrmlja, o čem zbori,

dok tuga srce mu mori?

Tko će ga znati: neka nova pjesma, ili

neka nova tema.

Nano, još „mirođija“ dodaj,

za pjesnika čorba se sprema.

Sa Alifakovca i Babića bašte, kao

da začu pijetla.

Prerano je zakukurikao, pomisli:

„Završit će u loncu, daleko je zora,

ne čuh ezan i ne viđoh jutarnja svjetla“.

Šapat njegov tihi, vjetar

poput lišća kovitla pustim ulicama grada,

„grada koji je bacao svjetla daleko,

grada koji može bolje“.

Rijekom života uzvodno plivat,

plivat do posljednjeg daha.

Takva nam sudba, sretnike čeka

Baščaršijska „Kuća sevdaha“.

„Tamo, tamo da putujem,

tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,

da mlijeko plave bajke sasnem“.

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ, Sarajevo, 09. 10. 2024.