Njegovu su smrt javile novine koje se noču štampaju i zaudaraju u rano gradsko jutro katranom. I pisali su, da je zlikovac – kao što i jest – i da je sve u redu i pravo – kao što i jest – jer ko dira u tuđe, zaslužuje smrt. Ali imena mu se nije znalo, jer su njegovi papiri bili lažni, a upoznao ga nije niko, jer ovaki kao što je on nemaju znanaca.

On je poginuo za jedne provale, ubio gaje jači od njega – a jači imaju pravo! Ustrijelio ga je jedan od onih koji sili služe, a ti gađaju dobro.

Jedni umiru u postelji tiho i među svojima, drugi u bolnici ili ubožnici ili u kom drugom kanalu humanitarnosti, a treći na poljima sumnjive slave, ali malo ko umire ovako kao on, uhvaćen u krađi i ustrijeljen kao pseto na tuđem mračnom tavanu – i malo ko ovako sramno.

On nije zaslužio bezimen sramotan grob ni prezir kukavica, nego uzdah dobrih ljudi i samilost i pjesnikov stih, jer nije lako nesretniku: kriti svoju mladost danju, na periferiji grada, po jazbinama, a noču iči na nečastan zanat. Bez mape, bez oružja i špijuna, uzdajući se u svoje oči i svoje ruke on je provalio u tuđu kuću dok drugi provaljuju u države! On htjede da uzme što mu za život treba, drugi za raskoš kradu. Jedni se bore za veliki posjed, drugi za milijune, a treći za priznanja od lažna zlata, on se je borio za svoj go život, grješan i bolan ko i drugi, tek on je imao manje sreće i podlegao je u neravnoj borbi; na tuđem mračnom tavanu ubio ga je onaj koji je jači bio i branio svoje.

Vi pišete: pravo je.

Jest. Ali kad bi ta ista pravda svakome od vas koji je jednom dirnuo u tuđe, dosudila tane, ja se bojim da carski arsenal ne bi imao dovoljno metaka za svu tu rpu poštenih hajduka.

Opasno je zazivat pravdu!

Svi ljudi griješe mnogo i teško, tek siromasima Bog lakše prašta.

On je izdahnuo na tavanu i za njim ne će niko plakati, a leš mu je oskvrnuo žurnalist, hulja.

U mračnom neznanom grobu počiva bezimeni zlikovac, dobro mu je jer ne živi, a nad njim moja pjesma plamti u ogorčenju i samilosti. Ivo Andrić (Iz zbirke poezije „Nemiri“)

.