Puno smo vremena, kao studenti, provodili u kafani „Tito“. Dok su naši veliki profesori: Dževad Karahasan, Marko Vešović i Ugo Vlaisavljević muku mučili da na fakuletu nešto od nas naprave, jedan paralelan proces edukacije se odvijao i u kafani „Tito“. Moje društvo se okupljalo oko pjesnika Admirala Mahića. Na ta vremena burnog kafanskog života me podsjetila jedna skoro zagubljena slika. Prava, pravcata slika na platnu. Jedan mladi sarajevski slikar je napravio cijelu kolekciju slika pod naslovom: „Umjetnici i socijalizacija kroz kafanski život“. Nije to bilo obično kafansko „cuganje“, nego jedna varijacija sarajevskog boemskog života, koji je jako sličio onoj pariškoj boemiji, o kojoj je tako lijepo pisao Anri Mirže u svojoj knjizi pod naslovom „Boemi“. Mi smo kafanu pretvarali u mini pozornicu na kojoj nikada nije bilo dosadno. Pored ostalog tu smo usred birtije često organizirali i naše interne„večeri poezije“. Ova slika, na kojoj je moja malenkost, naslikana je u jednoj takvoj prigodi. Pjesma koju sam u tim trenucima recitovao nije ostavila bogzna kakav utisak. Možda zbog samih stihova koji su tu i tamo „prokišnjavali“, a možda i zbog moje blijede i tanjušne recitacije, tko će ga znati.

Mladi pjesnici su povremeno bacali pogled na Admirala, bile su nam važne njegove rekacije. On je ćutke sjedio u uglu kafane i cugao svoje pivo, zamišljen i blago oborene glave. Tokom naše improvizirane predstave je izgledao namršten, a nakon mog nastupa se još više namrštio, barem se meni tako učinilo. Pomenutu sam pjesmu poslije škartirao kao lošu, promašenu i neuspješnu, jer to su bili, tako i tako, tek naši prvi pokušaji i publika, odnosno kritičari, nisu bili prema nama mnogo strogi. Legendarni Admiral je u međuvremenu otplovio na drugu obalu. Na njegovom ispraćaju je bilo puno poznatih imena. Iz Zagreba je doputovao, pored ostalih, i književnik Marijan Grakalić koji je čitao Admiralove stihove.

Što se tiče same publike, koju gore pomenuh, moram reći da to nije bila baš „Homerova slijepa publika“, jer dio tog kafanskog miljea su bili i neki profesori, kao na primjer legendarni „Bimbo“, a ponekad je znao „naletiti“ i prof. Enver Kazaz. No glavnu riječ je, kao što rekoh, imao Admiral. Njegova je bila „zadnja“, što bi se reklo. Admiral je ipak Admiral, ta vojna ali i pjesnička hijerarhija se u kafani tako zvučnog imena (Tito) poštovala. Kada sa ove vremenske distance to posmatram, usudio bih se reći da ono što smo tada stvarali nije bilo loše, daleko od toga da je bilo loše. Inače, naše kafansko društvo u to vrijeme su činili studenti muzičke akademije, pa likovne akademije, ali ponajviše sa filozofskog fakulteta. Studenti sa muzičke akademije su se nekako neprimjetno nametnuli kao „frontmeni“, bar se meni tako činilo, jer nam je muzika bila u tom procesu stvaranja i stasanja bila itekako važna. Doživljavali smo je poput Ive Andrić za njegove posjete Šopenovoj rodnoj kući:

„Umjetnici i naučnici sa raznih strana svijeta, raznih narodnosti, našli su u ovoj kući zajednički govor i svi su se bez rezerve poklonili veličini i ljepoti. Posmatrao sam ih … i gledajući ih činilo mi se da je svijet pun drugova sa kojima bih hteo sve da dijelim, a da su ovi ljudi oko mene samo neki njihovi predstavnici. U njima osjećam povezanost milion ljudi. Pod utiskom muzike od koje još sve bruji i treperi, sva lica oko mene izgledaju mi bliska, razumljiva, iako se u većini ne poznajemo ni po imenu ni po zemlji iz koje smo. Svi će se ovi ljudi već sutra razići svako na svoju stranu, ali ja sam i pored toga uvjeren da ćemo dok živimo ostati povezani onim što smo vidjeli, čuli i osjetili u Šopenovoj rodnoj kući“.

.

Tekst i foto: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 13. 10. 2024.